Skoro 5.500 beba, starosti i do tri i po mjeseca, obučene u čiste pelene, naoružane zvečkama, cuclama i ostalim neophodnim oružjem, među kojim su prevladavale vlažne maramice, neke od njih pokrivene dekicama sa kojih opasno poručuju Haj’mo ih rušit! – iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i iz dijaspore, organizirano su nasrnule na parlamentarce Bosne i Hercegovine. Ne birajući sredstva, posežući čak i za društvenim mrežama, bebe su, nevine kakva samo novorođenčad umiju biti, ležale, spavale, meškoljile se u kolicima čekajući nemoguće: da državni zastupnici urade svoj posao kako bi one, tek rođene, dobile svoj jedinstveni matični broj, svoje pravo na postojanje, svoje zdravstvene knjižice, svoje vakcine i svoje pasoše. Nimalo politički i nacionalno osviještene, potpuno nezainteresirane za popis stanovništva, apsolutno indiferentne na razne četvorke, šestorke, sedmorke, čak i na problem Sejdić – Finci!
A kakvu su tek dramu izazvale! Ta sićušna, mala bića, čija je jedina krivica što su im roditelji Bosanci i Hercegovci, uspjela su razotkriti sav čemer, jad i bijedu domaće politike. Da nije bilo ofanzive beba, možda nikada ne bismo ni saznali koliko su gospodari zakona, vlasti i moći u ovako napaćenoj Bosni i Hercegovini privilegirana sorta odgojena na budžetskim jaslama. Trebalo je tek nekoliko sati da sa parlamentarnih visina među narod padne fetva: nema tih beba koje će diktirati dnevni red uvaženom Kolegiju! S prvim sumrakom već je postalo degutantno slušati vapaje o ugroženoj slobodi kretanja, o njihovoj gladi i žeđi, o njihovim potrebama da budu evakuirani iz zgrade, o sramoti koja je nanesena Bosni i Hercegovini činom njihova zatočenja. Skoro 250 stranih državljana, koji su se slučajno zatekli u zgradi, najvišem zakonodavnom tijelu BiH služili su kao taoci: stranci su ugroženi, ponavljala su složna parlamentarna braća prebacujući svoje grijehe u dječija kolica.
Upravo zato nije zgoreg adresirati krivicu. Strani državljani nisu bili taoci demonstranata, već parlamentaraca koji su tvrdoglavo istrajali u svojim nakanama da od JMBG-a naprave politički problem. I to je, naravno, i jedini razlog što su – iako zatočeni u istoj zgradi – parlamentarci i parlamentarke izbjegli objasniti zalutalim strancima šta se dešava. No, to ih nije spriječilo da iz svojih udobnih kabineta pokušaju smjestiti priču tamo gdje se najbolje snalaze – u nacionalne torove. Bebe su uzvratile sa “I love Republic Srpska”, a Nermin Pećanac, ministar policije koja je prva pozvana u pomoć da spasi parlamentarce od agresije beba, vrlo jasnom rečenicom: Ovo nije posao za policiju, već za politiku! Aleksandri Pandurević se odgovor nije dopao, pa je istrajala u dokazivanju da su bebe zapravo prerušeni borci protiv RS-a, toliko tvrdoglavo da je njezina poruka: “U ovom momentu, kroz prozor gledam jedan natpis – Rame uz rame protiv fašizma. Znači, time je sve rečeno – da su ovi protesti prvenstveno pritisak na nas poslanike iz Republike Srpske”, postala hit na internetu (zaista je suvišan svaki komentar), a obezbijedila joj je i peticiju kojom građani traže njezino povlačenje. Makar sa funkcije predsjedavajuće Zajedničke komisije za ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigraciju, izbjeglice, azil i etiku pri Parlamentarnoj skupštini BiH!
Da su demonstranti riješeni da ne dozvole vrlim parlamentarcima da ih i dalje zloupotrebljavaju, svjedoči njihovo obraćanje partijama iz Federacije: “Političke stranke iz FBiH se bezobrazno pokušavaju okoristiti protestima građana i građanki, pokazujući time da, kao i uvijek, djeluju koordinirano sa svojim kolegama iz RS-a. Koristeći već dobro poznate metode zamazivanja očiju i podmetanja neistina, žele skrenuti pažnju sa vlastite odgovornosti za sve probleme. E, pa ne može! Dosta je bilo!”, tek je dio javnog obraćanja političarima i politikama. Onim istim koji su mjesecima kalkulirali, političarili i jednako se pogađali na jedinstvenim matičnim brojevima. A da su prokuženi, zorno je posvjedočio transparent: “Nemamo JMBG, ali imamo ZMBT”.
U ovom je času za politiku najvažnije pitanje hoće li se protesti nastaviti. A za bebe najvažniji odgovor hoće li konačno trajno dobiti svoj JMBG. Da i one jednog dana mogu konkurisati za ZMBT. Zdrave, s pravom na liječenje, vakcinisane. Malena Belmina Ibrišević već je zvijezda: njezino ime je ključni dio poruke Svi smo mi Belmina koju protestantima u znak podrške šalju iz Goražda, Cazina, Washingtona, Banje Luke, Tuzle, Beograda… svi oni koji naprosto ne mogu da se pomire da je politika važnija od života. A u Bosni i Hercegovini je već predugo tako i baš zato svi smo mi Belmina. Djevojčica čiji roditelji još uvijek ne znaju ni kako, ni gdje će se liječiti. No pouzdano znaju, baš kao i svi mi, da bi agonija beba još dugo trajala da njezina majka nije zatražila ljudsku pomoć i podršku. Paradoksalno ali istinito: zahvaljujući Belmininoj bolesti, bebe su barem privremeno dobile pravo na postojanje. A politika još jednom pokazala da dirigira ljudskim životima. Još od pelena.
No, da ne mora biti tako, znaju ne samo bebe već i studenti. Oni koji su prvi organizirano izašli da podrže bebe imaju i svoje zahtjeve. Ukratko, studenti traže pravo na dostojanstven život, pravo na rad, pravo na opstanak. I da se Rifat makne iz kuhinje. Nemam uistinu nikakvih dilema: penzioneri su posve sigurno uz njih. I da ne čekaju poštare da im donesu mizerne penzije, vjerujem da bi bili i oni pred Parlamentom. Pa makar rizikovali da i njih dohvati poneki bahati tjelohranitelj. Ono što političari više očito ne mogu da shvate jeste da su tog četvrtka oni, kao i uvijek, donijeli odluku: da su, kao što nisu, samo jednom u postdejtonskoj BiH imali petlje da, umjesto svojim liderima, zaista služe narodu u koji se zaklinju, bebe bi se mirno razišle u kolicima.
Vildana Selimbegović/Oslobođenje/Informer.ba
