Bosna i Hercegovina ne živi u mogućem napretku, ne živi u izvjesnom obilju, ne živi u spokoju kojeg sa sobom nose stabilan suživot i iskorišteni potencijali. Bosna i Hercegovina živi u vječitom jaukanju, naricanju i kukanju nad tragičnom historijom.
Bahati državnici izlaze da tobože plaču nad mrtvim Bošnjacima koji su „dali živote za Bosnu i Hercegovinu”, da tobože plaču nad Sarajevom, Srebrenicom, da tobože plaču nad mrtvim Srbima koji su „dali svoj život za ideju Republike Srpske”, da tobože plaču nad Hrvatima koji su „samo htjeli svoju pokrajinu, entitet ili neko čisto hrvatski uređeno mjesto pod suncem”. Korumpirani vjerski poglavari izlaze pred svoje džematlije i pred svoju pastvu punih usta priče o genocidu, o egzodusu, o ugroženosti, o majorizaciji, o vrijeđanju, napadima, ponižavanju. Umjesto da u svojim vjernicima stvaraju mir, oni im usađuju mržnju i uznemirenost. Vi ste patili, kažu oni, vi ste umirali, i vaše je pravo da pateći -jaučete, vaše je pravo da umirući – sahranite sve one koji nisu umrli s vama.
Biti žrtva – to je najveći stepen počasti u Bosni i Hercegovini koji jedan narod može dosegnuti. Biti žrtva – to je uspjeh nad svim uspjesima, jer pojedincima – pripadnicima tog naroda daju odličan šlagvort kojim neprekidno ističu tu činjenicu, kojim podvlače to da sa tom etiketom zaslužuju sve bez napora i bez truda, zaslužuju milosrđe, zaslužuju da ih se za taj status faktično nagradi, i da sve što im se loše desi, pa makar bilo izazvano njihovim sopstvenim djelima, potcrtava pomenuti status, naglašava ga, i predstavlja daljnje viktimiziranje, daljnje zločine. Ako im se uskrati neko pravo, pribavljeno po dvojbenom osnovu – to je opet udar na sirote žrtve. Ako ih neko prekori stoga što su njihove političke ili životne težnje nerealne, štetne, pogubne – to je opet udar na sirote žrtve.
Niko to ne koristi tako vješto i tako okrutno kao notorno probošnjački, velikobošnjački ili uopće svi bošnjački političari ( tu se ubraja i reisu-l-ulema IVZ u BiH, čije je obnašanje funkcije davno prevazišlo religiju) koji smatraju da im tragična smrt desetina hiljada ljudi daje za pravo da svojataju državu i da sve osim sebe samih tretiraju kao inferiorne ili nezaslužne. Genocid u Srebrenici, strahoviti pokolj koji zaslužuje vječno istaknuto mjesto na crnim stranicama novije povijesti, za njih nije tragedija. Genocid, strašna i zvučna riječ, efikasno je sredstvo manipulacije. Pojedine stranke ju koriste da bi kupovali glasove od boraca, dajući im i naknade koje zaslužuju i koje ne zaslužuju, privilegije koje im pripadaju, i one koje im ne pripadaju. Spremno će se pojedinci koji odobravaju ovakva shvatanja pobuniti protiv izraelske (čitaj: jevrejske) politike u domenima debelo zasnovanim na uvjerenju da je Jevrejima holokaust, koji ih je tako jezovito desetkovao, dao pravo da viktimiziraju druge i da im bude tolerirano sve što drugim narodima nije. I nikad tim pojedincima neće na pamet pasti da je upravo ta politika, politika žrtve, ona vrsta djelovanja koju neodgovorni političari primjenjuju da bi išli niz dlaku Bošnjacima u BiH, pridobili njihove glasove, i uvjerili ih da oni, baš oni, pripadnici naroda koji je bio najveća žrtva ratnih strahota, zaslužuju više nego svi ostali. Ima u tom rezonu mnogo toga što podsjeća na nacionalsocijalizam, mnogo priče o zavjerama, o islamofobiji, o svjetskoj uroti, i veoma ta priča sliči onoj bajci kojom je Hitler uspijevao razbuditi nacionalni ponos svojih sugrađana. U Hitlerovim govorima to je bila „versajska izdaja”, poniženje njemačkog naroda kroz njegovo razoružavanje, velike ratne reparacije, čija težina navodno izaziva krah njemačke privrede. U govorima domaćih političara srodnog kalibra i težnji, to je dejtonska izdaja, poniženje bošnjačkog naroda kroz politički položaj koji im negira hegemoniju i eventualno etabliranje bošnjačke države, „mlakost” koju im u agresivnost trebaju pretvoriti militantni islamski ekstremisti. Neodgovorni bošnjački političari ukazuju bošnjačkom narodu na to da oni zaslužuju sve, i više, na bazi činjenice da su pripadnici njihovog naroda najbrojnije žrtve posljednjeg rata, iako su današnji Bošnjaci živi, sposobni i pravi-zdravi da postignu što god vrijedno zažele. Neodgovorni su i ti Bošnjaci koji se umjesto za razumom, argumentima i težnjom da svojim potomcima ostave državu u kojoj će život i suživot biti dostojni čovjeka, grade temelje za državu u kojoj neće biti mira, spokoja, obilja, niti napretka. Sve to jer su, kako pojedini kažu, to zaslužili i platili krvavom poviješću.
S druge strane, političari u RS-u negiraju genocid, utvrđen poviješću i presudama, da bi i dalje „branili” Republiku Srpsku, da bi priskrbili dovoljan broj glasova onih koji još uvijek u sebi nose neku neodređenu sliku velikosrpske ideje, ali nadasve – da bi sa zločinaca srpske nacionalnosti skinuli etiketu zločinaca, a nalijepili etiketu historijske žrtve. Ukoliko se broj tih ljudi smanjuje jer gladan stomak ubija misao, utoliko je njihova bajalica glasnija, i prevazilazi negiranje genocida, tendira ka negiranju države, negiranju glavnog grada, uopće negiranju bilo čega što nije – srpsko. Ta retorika, koju oni nazivaju odbrambenom spram nepravedne stigme zločinca, a koja jedino ima karakter ofanzivne i provokativne, služi svojoj svrsi i mobilizira političke snage. Ona je vrijedno oružje kojim se prikriva ekonomsko truljenje tog entiteta, slom životnog standarda, krah bilo kakve vizije prosperiteta. U Republici Srpskoj obilježavaju se datumi potpisivanja sporazuma u Dejtonu, koji se de facto slavi kao dan osnivanja Republike Srpske, dan njene imaginarne državnosti. Institucije Republike Srpske imaju svoju krsnu slavu, dakle svoje dane koji korespondiraju sa pravoslavnim kalendarom. Pri svemu tome, političari iz RS-a i dalje izlaze u javnost govorima o toleranciji, razumijevanju, povratku, poštivanju drugih, pri čemu svojski nastoje srpski narod u BiH, samo i isključivo za sopstvene potrebe, učiniti taocem povijesnih zbivanja i sitnih interesa. Ne zamara njihovu savjest bolna činjenica o smrti vojnika u Dobrovoljačkoj. Ne zanimaju njih ti životi koji su naglo ugasli, jer se o onim zločinima koji nisu politički oportuni ništa ne govori, ništa ne viče. Oni su samo mrtvi i zaboravljeni od državnika. Jedino oni životi sa kojima se može poigravati, čiji je gubitak bio slikovito strahovit, takvi zavređuju da budu dnevna tema, sa krajnjim ciljem trajne viktimizacije.
Svaki je rat nesreća. Svaki rat je za sobom ostavio pustoš, razaranje i smrt. Znani i neznani grobovi nisu obične brojke kojima se mogu tako liberalno poigravati državnici. To nije puka statistika koja se u vidu floskule baca na političkog oponenta. Iza svake brojke koja čini jezoviti niz stoje lica, stoje ljudi, stoje sudbine, stoje životi. Ne, ne stoje, nego počivaju, trajno počivaju.
Kao da nije dovoljno što počivaju, na njih se navaljuje teško breme činjenice da predstavljaju sredstvo potkusurivanja, predbacivanja, optuživanja. I to ne u njihovu korist, ne u korist građana Bosne i Hercegovine, ili u korist njihove sretnije budućnosti, nego isključivo u korist onih državnika koji izrabljuju uspomenu na njih. Svaka strana svoje mrtve nosi na političkom štitu, maše njima kao zastavom, kao da smrt, bilo koja smrt, može biti argument, može biti računica, može uopće biti bilo šta drugo nego tragedija. Usmrtiti jednog čovjeka, ucviliti jednu udovicu, jedno dijete, jedno ljudsko biće, ravno je ubistvu svijeta.
A nisu te smrti, tragedije onima koji su ih poznavali, kojima su ta lica bila više od brojke, ništa manje strašne od onih smrti pred kojima je kleknuo Willy Brandt. Spontano i pod teretom svijesti da kleči ne pred brojkom, nego pred ljudima. „Pod teretom nedavne povijesti, učinio sam ono što ljudi čine kada ih riječi izdaju. Na ovaj sam način odao počast milionima ubijenih.” Kada će riječi, prazne riječi bez osjećanja, bez shvatanja, bez svijesti, izdati naše državnike? Kada će nekom od njih zadrhtati glas, i kada će se žrtve, kada će se smrt, kada će se genocid i kada će se zločin izgovoriti ne kao grožnja, ne kao argument, nego kao kajanje?
Kada će državnicima zastati u grlu njihova sebičnost i njihova nepromišljenost, kada će, pod teretom silne krvi koja se srušila na Bosnu i Hercegovinu, i koja je bila grimizna ma iz čijih rana tekla, odati počast žrtvama time što će njihove potomke povesti u neko bolje vrijeme, u neki bolji svijet? Kada će kleknuti pred licem koje je moglo stajati pred njima živo, iskreno, možda i nasmijano, uprkos strahovito crnoj budućnosti u koju nas iste pogubne politike polagano survavaju?
Mrtvi će čekati.
Ali nije važno, kažu državnici.
Sad imaju dovoljno vremena da budu strpljivi.
Buka/Autor: Boris Gutić/Informer.ba
