Nakon što je brutalno pretučen u Beogardu, bivši general Udbe i narodni heroj Jovo Kapičić odlučio je da napusti Srbiju.
Devedesettrogodišnji Kapičić nastavit će da živi u rodnoj Crnoj Gori jer je u većem dijelu srbijanske javnosti prokazan, kako zbog uloge u hapšenju četničkog vođe Draže Mihailovića, tako i zbog zalaganja za crnogorsku nezavisnost, i liberalnih i antinacionalističkih stavova.
Kapičić je posljednji u nizu onih koji su proteklih decenija napuštali Srbiju kao žrtve političkog progona. Na njih podsjećamo i tražimo odgovor na pitanje zašto se i danas traži azil.
Nakon političkog i medijskog linča, sa Jovom Kapičićem obračunali su se u Srbiji i fizički. Ovog starca koji gazi devetu deceniju napao je mladić sa kapuljačom u centru Beograda. Poslije nekoliko udaraca u glavu, Kapičić se onesvijestio, a napadač je pobjegao. Teško povrijeđen i ponižen u razgovoru za RSE kaže kako u Srbiji više nema šta da traži.
„Imam namjeru da se sklonim dolje u taj moj crnogorski kraj da ne dobijam više batine. Moram još malo ovde da se održim zbog ljekara koji će me dovesti do normale i idem da živim još ovo malo godina koje su mi ostale, iako sam u Beogradu bio 74 godine, i borio se za taj grad i ovaj narod“, izjavio je Kapičić.
Ovaj visoko pozicionirani operativac Udbe i koordinator hapšenja Dragoljuba Draže Mihailovića prije dve godine našao se na žestokom udaru dijela političke elite i javnosti koja se zalaže za punu rehabilitaciju četničkog pokreta.
Srpskim nacionalistima prethodno se zamjerio jer se javno zalagao za nezavisnost Crne Gore. U politički život vratio se nedavno podrškom opozicionom pokretu „Preokret“, koji poziva na promjenu politike prema Kosovu i prihvatanje realnosti. To su, kaže Kapičić, osnovni razlozi zbog kojih danas napušta Srbiju.
„Čak i da pronađu toga koji me je napao, nije on to uradio zato što mene voli ili mrzi. On je to uradio zato što se u Skupštini Srbije i u svim medijima Jovo Kapičić proglašava čovjekom koji je neprijatelj srpskoga naroda. E, onda on tu nađe povod da se zadovolji kao neki srpski patriota, a zapravo je običan uličar. Eto to su te stvari koje meni govore – nemaš ti tu šta da radiš“, rekao je Kapičić.
U srpskim medijima već dugo traju napadi na Kapičića zbog veza sa organizacijom Golog otoka i otvoreno ga nazivaju zločincem. Iako mnogi smatraju da odgovor na ovo pitanje treba potražiti pred sudom, drugi dio javnosti u Srbiji upozorava da su napadi posljedica ideološke konfuzije i relativizacije antifašističke borbe.
Time se ponovo duboko zagazilo u isti onaj nacionalizam, koji je iz zemlje odveo mnoge prije Jove Kapičića, iako se po svom djelu i mjestu koje će zauzeti u istoriji sa njim ne mogu porediti.
U predvečerje rata, u jeku nacionalne histerije, oni su koji su dizali glas protiv ućutkivani su na vrijeme. Sredstva nisu birana i mnogima nije preostalo ništa do da se sklanjaju pred silama mraka.
Pisac Vidosav Stevanović otišao je iz Srbije na dan pada Vukovara. Dokumenta političkog azilanta nosio je dok nije postao građanin Francuske. Vratio se tek prije nekoliko godina, gdje povučen u svoje rukopise provodi penzionerske dane.
„Zbog uslova koje je nametnuo ondašnji režim i ondašnja beogradska čaršija, ostao sam bez oba moja zanimanja. Nisam mogao živjeti ni od pisanja, ni od izdavaštva, bez obzira na prethodne uspjehe. Uz to je išla jedna agresivnost prema svima koji su bili drugačiji, posebno prema nama koji smo tada osnivali Beogradski krug i trudili se da javno, glasno i jasno kažemo šta mislimo. Tako sam otišao prvi put. Vratio sam se 1996/97. zbog demonstracija. Bio sam u Kragujevcu šest mjeseci i onda su se stvari ponovo počele pogoršavati. Otišao sam opet, a vratio sam se 2007. kao penzioner. Dakle, prvi dan moje penzije bio je prvi dan mog povratka“, navodi Stevanović.
Mnogi se, međutim, nikada nisu vratili. Dok su iz svoje zemlje vrijeđanjem, ponižavanjem i fizičkim napadima prognani, u svijetu su primali najprestižnije nagrade.
Arhitekta, pisac i nekadašnji gradonačelnik Beograda Bogdan Bogdanović ostat će, baš kao i ono što je za života stvarao, spomenik poniženom, osramoćenom i odbačenom intelektualcu. Beskompromisnu osudu Miloševićeve ratne politike skupo je platio. Istjeran je iz svog ateljea i alternativne škole koju je osnovao u Malom Popoviću, a Beograd ga je ispratio 1993. grafitom – “Ustaški stan Bogdana Bogdanovića” ispisanim na stepenicama njegove kuće.
“Ja stalno razmišljam o povratku u Beograd. Ali, to je neki sasvim meni drugi grad, nepojmljiv, ili sam i ja već pomalo postao ‘Evropejac’. Opet, imam utisak da se tamo u Beogradu nosi jedan osjećaj grijeha i da li se to prikriva arogancijom, blesavošću i krajnjim odsustvom stila i ukusa, ne znam”, rekao je jednom prilikom Bogdanović.
Iz “klasika” u “klasu emigranata” 1995. godine prelazi i književnik Bora Ćosić. Za razliku od Mirka Kovača, koji je u Rovinj otišao pošto su ga Šešeljevci na promociji Reformista u beogradskom Domu omladine gađali fotoaparatom u glavu, Ćosić će danas reći da ga iz Srbije niko nije protjerao.
„Devedesetih sam osjetio miris fašizma. Uzeo sam kofer i otišao”, prisjeća u jednom od nedavnih intervujua.
“Mene je Rade Konstantinović ispratio tako što je došao u moju kuću kad smo se mi s dva kofera, ja i moja sada pokojna žena, spremali otići, nekom srećom imajući tu kuću u Rovinju otprije. Rade je donio svoj ključ od rovinjske kuće, da ga ponesem. S tim ključem nisam mogao ništa jer je kuća već bila devastirana, pa je bila otključana. To je bila privatna i subjektivna odluka – nećemo više živjeti u tom smeću”, sjeća se Ćosić.
Filozof i književnik Radomir Konstantinović ostaje u Beogradu gdje nastavlja borbu protiv palanačkog duha – koji odnosi pobjedu. Umro je nedavno u samoizolaciji, a Srbija je ovog velikog čovjeka ispratila šapatom. Na komemoraciji je bila ista ona manjina koja je uz njega stajala i u proteklim decenijama.
Većini, baš kao što nije odgovarao tada, ne odgovara ni danas jer je, kako će objasniti Vidosav Stevanović, nacionalizam prerastao u hronično stanje.
„Onda je bio akutni i režim ga je proizvodio svim sredstvima, a naročito medijima, da bi opravdao rat, poraze, krađu i sve ostalo. Sada je to hronično stanje koje deca uče u osnovnoj školi, u kući i preko svih medija. Vi nemate nijednu jedinu novinu ili televiziju koja razumno i pametno govori protiv nacionalizma na osnovu štete koju je on napravio i koju pravi. Dakle, to je sada postala hronična bolest, očigledno doživotna i samo gledam da me ne pogodi“, napominje Stevanović.
Odgovornost za nove napade na sve koji drugačije misle, na prvom mjestu iza političara nose mediji, smatra i Velimir Ćurgus Kazimir iz medijske dokumentacije Ebart. Po njemu, oni su danas gori nego za Miloševićevog vremena jer su tada postojali pojedini koji su se opirali njegovoj kontroli. Sada su, kaže, svi u direktnom posjedu političkih i finansijskih centara moći.
„Opet živimo okruženi jednim strašnim pritiskom i osjećanjem besperspektivnosti, koje u kombinaciji sa direktnim fizičkim pretnjama koje osjećaju pojedini ljudi, bilo da su u pitanju novinari, predstavnici političkih stranaka, nevladinih organizacija ili manjinskih grupa, tjera na pomisao – e, ’ajdemo odavde da se sklonimo što prije“, smatra Ćurgus Kazimir.
Mržnja se ne može potrošiti, ona prelazi iz jednog u drugo stanje, rekao je jednom prilikom Mirko Kovač. Shodno tome, ona se mora kontrolisati, a u Srbiji, osim malog dijela civilnog društva, taj posao ne radi niko. Zato oni koji starca od 93 godine tuku na ulici, ostaju da žive slobodno, a drugi odlaze.
RSE/Informer.ba
