Kardinal Puljić je u Oslobođenju svjedočio kako je danas katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji manje nego početkom prošlog stoljeća. Istovremeno, za nešto manje od dvije godine u Africi je broj katolika porastao čak za 6,5 milijuna. A (još) nema entiteta, pa sam dojma kako je Čovićeva molitva: “Dao Bog da dobijemo treći entitet” dobro adresirana, ali sadržaj je pogrešan. Teško, naime, da i Bog vjeruje u propale projekte.
Ne znam može li se, već i na prvi pogled moćna Zaklada Konrad Adenauer, predomisliti (je li kasno?!), ali umjesto u talijanskoj bajkovitoj Cadenabbiji, o sukladnosti našega Ustava s Europskom unijom trebalo bi, ipak, razgovarati u Vatikanu. Zbog Dragana Čovića, dakako. Ali ne zato što je stožernik novokatolik, kršten (tek) prije dvadesetak godina, već, prije svega, zbog toga što je taj hrvatski politički prvak, obilježavajući 20 godina Herceg-Bosne, upro pogled u nebo, te zavapio: “Dao Bog da dobijemo treći entitet”! Skoro istovremeno u susjednoj i predizbornoj Hrvatskoj karizmatik fra Zvjezdan Linić se također obratio višoj instanci: “Bože, pomozi novu Hrvatsku”!
Nakon čega bi, iz naše, bh. muke, jedino primjereno bilo zamoliti: “Pomozi, Bože, novu BiH. Pomozi, ali i požuri! Bliži se kijametski dan”! Posebice kada je o Hrvatima riječ; kardinal Puljić je, naime, u Oslobođenju svjedočio kako je danas katolika (uglavnom Hrvata) u Vrhbosanskoj nadbiskupiji manje nego početkom prošlog stoljeća. Istovremeno, za nešto manje od dvije godine u Africi je broj katolika porastao čak za 6,5 milijuna. A (još) nema entiteta, pa sam dojma kako je Čovićeva molitva dobro adresirana, ali sadržaj je pogrešan. Iako, Božje je zazivanje nužno: katolicima je bolje u Africi, nego na Marijin-Dvoru! O teritoriji oko Latinske ćuprije da i ne govorimo.
Primijetili ste, ne dvojim, kako blagoslov s neba trenutačno očekuju samo Hrvati. Bošnjaci su se koncentrirali na ovozemaljska posla, a Srbi su ionako nebeski narod – pa im je, u odnosu na ostale konstitutivne narode, izravniji odnos ionako zagarantiran. No, predizborna kampanja u susjednoj i povremeno prijateljskoj Hrvatskoj aktualizirala je i razmjerno staro pitanje: Smije li se Crkva baviti politikom? Direktni je povod bila najava don Ivana Grubišića kako će se kandidirati za Sabor. Budući je taj splitski umirovljeni svećenik znan i kao crveni pop, (nad)biskupi, osobito onaj mjesni splitsko-makarski (ne)skriveno skloni posrnulom HDZ-u, žurno su reagirali i pokolebali don Ivana. Usprkos, međutim, tomu, bila je to prigoda da se u hrvatskim medijima evociraju uspomene na dane kada je demokracija stigla u lijepu njihovu.
Tko razumije hrvatski, jezik kojim se u federalnom dijelu BiH pod kontrolom crveno-zelene Platforme služe samo spikeri na lokalnim televizijama i Hrvati uvezeni za potrebe Jutelove sljednice Al-Jazeere, mogao se proteklih dana nauživati u brojnim zanimljivostima po hrvatskim novinama. Tako je kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić, koji, inače, bježi od SDP-a ko đavo od križa, podsjetio da je Ivica Račan 91. zamolio Franju Kuharića da održi misu u zgradi Centralnog komiteta SKH, u ondašnjojcrvenoj katedrali. Što je, jasno, označilo nova vremena, tj. mirenje crvenih s neumitnošću da svećenici više nikada neće biti ograničeni na sakristiju. Niti religija tretirana kao opijum za mase. Nema, međutim, danas u Hrvatskoj, pa ni šire, socijaldemokratskih lidera (posebnoga) Račanova kova, a, bogme (!), niti kardinala kao što je bio Kuharić. Mada, Bog dao zdravlja našemu Puljiću!
Budući smo, pak, vidjeli kako i dalje ima pastira radih predvoditi i političko, a ne samo Božje stado, vrlo je poučno prisjetiti se makar nekih od onih svećenika što su ušli u hrvatsku politiku, a neki i u Sabor. Iznad kojega je – makar tvrde osvjedočeno bogobojazni Hrvati – samo Bog.
Jedan od onih što nije zaboravljen je naše gore list, don Anto Baković, koji, istina, nije ušao u Sabor, već je ostao upamćen kao HDZ-ov promicatelj nataliteta. Zlobnici su, doduše, tih davnih godina posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća tvrdili kako je don Anto dao i osobni (i ilegalni) doprinos kako bijela kuga ne bi pokosila Hrvate… Ali, dakako, to su bili samo tračevi. Bio je to stamen hadezeovac do svoga posljednjega dana u ovoj dolini suza.
Osobno mi je, međutim, naročito drag bio saborski zastupnik u prvom sazivu Hrvatskoga sabora 1990, fra Tomislav Duka. Bila su to vremena kada su neki možda imali nešto protiv svećenika u sabornici, ali su i vidjeli kako bi ih đavo mogao odnijeti ako to kažu naglas. Fra Duka je, inače, bio i prijatelj Stjepana Mesića. No, nitko nije idealan. Znao se, također, opasati i s pištoljem, da ne kažem samokresom… kao što se tada govorilo. No, već je mirisalo na barut, pa se fra Duka držao one stare: Pomozi si, pa će ti i Bog pomoći!
Ipak, najviše ga pamte po izreci kako je narod bez države kao govno na kiši. Volio bih kada bi ova naša paklena šestorka, što će uoči 29. studenog na ladanje u Italiju, razmislila o ovoj neumrloj poruci blagopočivšeg fra Duke.
Tako im Bog pomogao!
Oslobođenje/Autor: Josip Vričko/Informer.ba
