Nijaza Begović, supruga Sarajlije Džavida Begovića, izgubila je nedavno bitku s neizlječivom bolesti. No teže od same borbe s karcinomom porodici Begović pala je sumanuta borba sa okoštalom, sporom i neefiksanom birokracijom u sarajevskom kliničkom centru i korumpiranim ljekarima koji tek nakon koverte u džepu, pokažu malo obzira i savjesti prema pacijentima kojima nema pomoći. Potresno pismo Džavida Begovića dokaz je nakaradnosti dehumaniziranog sistema u kojem živimo, sistema u kojem su bolesnici unaprijed osuđeni na poraz, piše Slobodna Bosna.
Nijaza Begović, moja supruga, nije izdržala. Nije ni imala šansu. Takva je bolest bila. Ali, imala je i pravo i šansu da se liječi u skladu sa svjetskim dostignućima, pravo na pravovremenu dijagnostiku, na jednostavnu administraciju, na odgovarajući bolnički smještaj, na ishranu primjerenu njenoj bolesti, na njegu, te pravo da bude okružena svojom najbližim u poslednjim danima njenog života. Sve je to trebala i mogla imati, ali nije sve. I to ne zato što nije bilo mogućnosti ili volje osoblja, već samo zato što se neko postarao da besmislenim i komplikovanim propisima oteža bolest ionako teškim, umirućim bolesnicima.
Imala je Nijaza profesionalan medicinski tretman u skladu sa protokolima koji se primjenjuju u Evropi i Americi. Imala je uredan i čist bolnički smještaj, zasebnu sobu sa svim potrebnim sadržajima. Fascinantno je bilo uočiti da su, osim ordinirajućeg specijaliste dr Maje Banjin, i mladi ljekari i šef odjenjenja bili, do u detalje, upoznati sa medicinskim parametrima i stanjem svih bolesnika, te da su kontinuirano pratili i korigovali terapiju. Ne znam da li je bilo moguće bolje, ali su činili ono što najbolje znaju. Spremačice u žutim, servis u roze, sestre u plavim i doktori u bijelim mantilima. Sve je to čisto i lijepo za vidjeti. Posteljina i podovi čisti, kateteri se mijenjaju uredno a terapija ide po protokolu. Osoblje, od ljekara do sestara ljubazno i profesionalno.
Kod ambulantno vođene kemoterapije, ni teški zlobnici ne bi mogli naći zamjerku uslovima u kojima se terapija odvija, ljubaznosti i brzini kojom osoblje, na čelu sa sestrom Dinom, obavljaju posao. Na prijemnom odjeljenju, uprkos strahovitim gužvama teških bolesnika, sestra Fuada i njena pomoćnica uspijevaju otaljavati silnu papirologiju, a da pri tome ne pokaže ni znake umora ni namršteno lice.
Zaista bi bilo lijepo nastaviti ovu priču koja, da nije smrti, izgleda kao bajka. I moglo bi, da se nije umiješala ljubav prema papirologiji, ljubav prema propisima bez smisla i neshvatljiva neosjetljivost “mudrih” menadžera koji uredno zagorčavaju život pacijentima. Nažalost, ovu priču na najgori mogući način dopunjavava i poneki sadista među ljekarima.
Sadisti među ljekarima
Biopsija napadnutog organa je teška invazivna dijagnostička metoda, ali i neminovnost. To se može i mora prihvatiti. Ali, zašto odnos prema takvom pacijentu mora biti sadistički? Dr Herceglija na radiologiji KCUS-a, baš tako, sadistički, je tri puta izbušio rupe kroz stomak na jetri moje supruge, bez anestezije i bez riječi ohrabrenja. Iščupao je nekoliko uzoraka jetre, kao da buši leš na obdukciji. Usput je probušio i plućnu maramicu. Supruga je od bolova i grčeva jedva ostajala pri svijesti. NIje mogla doći do zraka niti je mogtla sjediti.
Doktor je tražio da odmah izađe u hodnik, jer čekaju drugi pacijenti. Nikakve molbe za tabletu ili injekciju protiv bolova nisu pomogle. Sestre su stajale skrštenih ruka i mirno posmatrale “zanimljivu” borbu za zrak. U panici smo tražili kolica po hodnicima i mjesto gdje supruga može leći i povratiti se od brutalne intervencije dr Herceglije. Supruga je, od napora, dobila herniju. Iako nije bila na klinici, dr Banjin je obezbijedila mjesto na odjelu Medicinske onkologije. Vječno je trajalo probijanje kroz katakombe Radiologije do 13. sprata Onkologije. Tu su joj odmah uključili infuziju i dali sredstvo protiv bolova.
Nakon sat oporavka, ponovo smo morali na radiologiju, na odjel strave i užasa, kako bi dr Herceglija provjerio štetu koju je napravio. Sve je u redu, rekao je mirno. U bijesu sam razmišljao, da li da ga svežem za CT i uključim zračenje na maksimum ili mu razbijem glavu o zid. Odlučio sam da ga častim sa 100 KM i provjerim njegovu savjest do kraja. I za “čudo”, to je iznenada uključilo prekidač njegove savjesti. Odmah je nazvao torakalnu hirurgiju i zamolio koleginicu da hitno primi pacijenta na kontrolu. Postojalo je curenje zraka u trbušnu šupljinu i to je trebalo pratiti. U slučaju većeg curenja, nužna bi bila hitna operacija!
Supruga je imala tri dodatna, nepotrebna snimka, tri puta morala odlaziti na kliniku, maltretirati se po hodnicima u i onako teškom stanju. Srećom, operacija nije nije trebala. Supruga je postala samo brojka u statistici od šest odsto probušenih plućnih maramica prilikom biopsije jetre, to je, kažu, normalno. Ovaj statistički podatak me je izbezumio. Zamislite da je normalno, da se u šest odsto letova dogodi da pilot greškom promaši pistu.
Da skratimo priču, dr Herceglija je promašio svih sedam uzoraka biopsije jetre. Biopsiju se morala ponoviti. Nove traume, nova maltretiranja i izgubljeno dragocjeno vrijeme kod bolesti koja je u progresu. Za sve navedeno posjedujemo pisane dokumente ili čvrste dokaze. Ovim se nismo imali vremena baviti ranije, jer je bila u toku borba za život.
Ponovna biopsija kod dr Srđana na Endokrinologiji. Riječi ohrabrenja dr Srđana su umirile već istraumatirziranu suprugu. Blagim riječima joj je objasnio postupak. Lokalna anestezija i lagani ubod sonde za biopsiju nisu bili strašniji od uboda komarca. I, nećete vjerovati, nije joj morao probuštiti plućnu maramicu. Vrećica sa pijeskom, koju joj je postavio na stomak, sprječavala je razvoj hernije. Premještena je, ležeći na istom krevetu, u susjednu prostoriju gdje je odmah dobila infuziju i lijekove protiv bolova. Ljubazni doktor joj je čak donio zaboravljene sandale.
U slobodnim trenucima, između dvije intervencije, navraćao je i provjeravao njeno stanje. Dr Srđan je uzeo kvalitetan uzorak na osnovu čega je utvrđena konačna dijagnoza. Pokušao sam častiti sestru koja je asistirala, jer nisam imao kod sebe ni kahve ni čokolade. Užasnuto je odbila, iako smo bili sami. To je Srđan i njegov odjel. Može li čitalac vjerovati da se ovakva dva odnosa prema pacijentu događaju na istom kontinentu, a pogotovu u istoj bolnici, pod upravom istog generalnog direktora?
Primjer uređenog haosa:
Ponovna biopsija jetre je sama po sebi traumatična. No, zašto bi bila samo traumatična? Zašto ne bi bila i komplikovana? Ako ne medicinski, ono bar administracijski. Već je prošlo 12 dana nakon nesumnjive potvrde da je u pitanju karcinom sa metastazama. U međuvremenu, karcinom je neometano bujao i širio se organizmom. Supruga, koja je na prvi pregled došla našminkana i uredna, sada je već u teškom stanju, u kolicima. Dugi red na prijemnom šalteru je bio beskonačno dug. Konačno je sestra dala papir da se može izvršiti biopsija, ali prvo treba ovjera na blagajni u prizemlju DIP-a. Tamo neki ćata udari pečat poslije dugog čekanja u redu. Vratite se nazad kod iste sestre a tamo opet red. Tek kada još nešto napiše, možete kod doktora. Nakon čekanja u redu, doktoru, naravno, trebaju taze hematološki nalazi. Napisao je svoju uputnicu, ali ona ovdje ne važi, već je samo osnov za dobijanje uputnice od ambulantnog ljekara. Ponovo je trebalo čekati u red na šalteru da bi to saznali tu sitnicu. Srećom, ambulanta je blizu, na Dobrinji, na drugom kraju grada. Za druge nije. Nekima je u Jajcu a nekima u Bihaću.
Odete u ambulantu, a tamo niste zakazali termin. Osim toga, vaš doktor je slučajno u drugoj smjeni. Čitavo to vrijeme se, teški bolesnik u kolicima sa drugim pratiocem, previja u bolovima i muči po hodnicima u nadi da će sad doći na red. Nakon čekanja u redu, nekako dobijete uputnicu i mislite da je sve gotovo, ali nije. Ponovo morate u red kod sestre da dobijete papir za drugi red na blagajni. Ovog puta za hematološki nalaz. Posle blagajne ponovo u red za vađenje krvi. Stanete u red i sačekate nalaze na trećem spratu. Ponovo u red kod iste sestre, kod koje ste već bili po ko zna koji put, da vas uputi doktoru i tek sada dođete na čekanje zadnjeg reda, na red za biopsiju.
No, dok obavite ove sitnice, već je isteklo vrijeme i zakazani termin. Morate ponovo doći narednog dana ako nije subota, i stati ponovo u red. Ako ipak mislite da je jednostavno, prebrojite boldirane riječi “red”. Nije ovo jedino mjesto gdje je sve organizovano tako da se generiraju redovi, ovo je tipičan primjer. Za kemoterapiju koja je u toku, za svaki ciklus, a njih je nakada na desetine, mora se ponoviti ista administrativna procedura i prilagati ista dokumentacija. Morate po uputnicu kod ambulantnog ljekara i to dvije. Čekate u red u ambulanti, na vađenje krvi u drugoj ambulanti, za tumor markere na Mikrobiologiji, čekanje kod prve sestre na onkologiji, pa onda ponovo na prijemnom, na blagajni, na ljekarski pregled, ponovo na prijemnom i konačno na kemoterapiju.
Kada jedan pacijent čeka devet puta to je jednako kao kada devet pacijenata čeka po jedanput. Na taj načine se vještački generiraju gužve. Oni koji ne vjeruju, neka dođu na prijemni odjel Onkologije KCUS-a. Stotinjak nesretnih ljudi, uništenog imuniteta sjede ili stoje na skučenom prostoru nemoćni ni da umru ni da žive. Potrebno je zaista puno mudrosti i “savjesnog” rada da se organizuje ovako savršen haos. Kada pitate “Zašto?”, odgovor je “Takvi su propisi”. Na pitanje “Zašto su takvi propisi?”, ne postoji razumno biće na ovoj planeti koje bi dalo razuman odgovor. Odgovorni u KCUS-u će sigurno dati neko obrazloženje, ali ne tražimo obrazloženje već razuman odgovor. Kako je moguće, da se privatno sve može završiti za napun sat? Zašto je nemoguće ući u KCUS sa ovjerenom knjižicom i sve završavati na nivou unutrašnje komunikacije? Svakako ima odgovora, ali ne i razumnih.
Ubistva s predumišljajem
Kuhari svoje greške prekrivaju majonezom, zidari malterom a ljekari zemljom. A pod zemljom ih je 400 od nove godine do 15. marta, i to samo na groblju u Vlakovu. Mislio sam da su svi kojima sam do sada bio na dženazi i sahrani morali umrijeti i to baš tada kada su umrli. No sada sam shvatio da mnogi od njih nisu morali umrijeti sa datumom na nišanu i da su možda mogli imati šansu da čitaju ovaj tekst.
Neki neće moći čitati ovaj članak zbog nestručnosti i greške ljekara, i to je poznata priča. Međutim, ovdje ne govorim o smrti zbog greške ljekara. Ovdje govorim o smrti zbog prekasne terapije. Bolesniku sa poodmaklim tumorom zakazuje se magnetna rezonanca ili CT za nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci. Dovoljno vremena da na njega ne moraju trošiti resurce, jer je karcinom, često, daleko brži. Zato ljudi umiru, ako ne prije same dijagnoze, onda zbog prekasne terapije zbog prekasne dijagnoze.
Navodno, KCUS nema kapaciteta. Ali, zanimljivo je, rokovi su uvijek isti, nekoliko mjeseci. Prosta logika kaže da se uvođenjem više smjena može eliminirati višemjesečni red i zaostatak, a onda se svi rokovi mogu svesti na dan ili dva. No to niko ne čini. Ovako je jeftinije. Jako bolesni umru, prije nego što dođu na red. Osim toga, otvara se prostor za prekoredne, pod uslovom da stimuliraju nadležne. Šta je sa lakšim bolesnicima? U međuvremenu postaju teški ili neizlječivi. Umiru, umjesto da žive.
Supruzi je dijagnosticiran karcinom na privatnoj klinici u roku od 40 minuta. I pored brze intervencije ordinirajućeg onkologa, zakazivanje biopsije, čekanje nalaza, ponovno zakazivanje druge biopsije, čekanje nalaza, čekanje pregleda, čekanje termina za kemoterapiju i čekanje lijekova odnijelo je ravno 40 dana. Dovoljno da karcinom metastazira i postane neizlječiv. Kod supruge je bio neizlječiv od samog početka, ali se terapijom mogao tretirati daleko niži stadij razvoja bolesti, daleko uspješnije, sa većim šansama da se dobije duže vrijeme mirovanja i vrijeme oporavka. Mogla je živjeti znatno duže, ali nije. Šta je sa onima kojima je karcinom izlječiv. U toku toliko izgubljenog vremena, karcinom prelazi iz jednog stadija u drugi. Postaje neizlječiv i slijedi smrt.
Nema kapaciteta, kažu. Neshvatljivo. Ima drugih i trećih smjena. Zamislite da prijavite požar u zgradi, a vatrogasci vam hladno zakažu termin za narednu sedmicu. To je ono što čine na klinici sa bolesnicima čija je bolest progresivna. Kada radnik na građevini, svojom nepažnjom, sklizne sa skele i pogine, policija odmah hapsi i vlasnika i sve odgovorne direktore u roku od jednog sata, ma gdje da su se zadesili. Ljekaru može da isklizne ko god hoće, niko ih ne hapsi. Uradili su sve što su mogli. Da, ali ne na vrijeme. Urade i direktori građevinske firme sve što mogu, ali njih hapse. Zato je spora dijagnostika i zakašnjela terapija ubistvo sa predumišljajem, jer se ne može pretpostaviti da doktori nisu svjesni da kašnjenje ubija.
Propis za mučenje
Razumijemo propise. Oni su tu da bi se poštovali i provodili, bez izuzetka. Ali postoje propisi, koji su nerazumni ne zato što se ne mogu razumjeti već zato što su izvan zdravog razuma. Naizgled imaju opravdanje ali samo u okviru neke izdvojene okoklnosti. Međutim, ako se sagleda kompleks svih okolnosti takav propis postaje zapanjujuće besmislen, neljudski i surov gotovo do zločina protiv čovječnosti. Toliko surov, da ga moraju kršiti čak i najrevnosniji birokrati koji svoj manjak autoriteta kompenziraju viškom propisa.
Na poluintenzivnoj njezi Medicinske onkologije KCUS-a u Sarajevu leže bolesnici u zadnjem stadiju razvoja tumora. Oni su tu kako bi se humanizirala njihova terminacija. Medicinski tretman je u skladu sa savremenim dostignućima medicine. Prate se svi vitalni parametri i uključuje odgovarajuća terapaija. I tu nema ničega što bi se moglo dati kao primjedba. Međutim, tu je propis. Propis, da su na poluintenzivnoj njezi zabranjene sve posjete. Nema izuzetka. Tako piše. Obrazloženje je: da se ne bi prenijela neka infekcija na bolesnika.
Zvuči razumno da se radi o bolesnicima koji će biti tu neko vrijeme, dok ne ozdrave. Zvuči razumno ako je obezbijeđeno dovoljno osoblja koje će teško pokretnim ili nepokretnim bolesnicima biti stalno pri ruci za čašu vode, pomoć pri jelu ili promjenu položaja. Zvuči razumno ako će ovi bolesnici izaći živi, nakon nekog vremena. Međutim, ovaj propis nije napisan da bi bio razuman. Ovdje je postojanje propisa važnije od njegove svrhe.
Zamislite da bolesnik, kojemu je ostalo još nekoliko dana života, nema pravo vidjeti ni razgovarati sa majkom, kćerkom, bratom, mužem – sve do svoje smrti. Takav je propis. Teški bolesnik na samrti je lišen dodira i pomoći najbližih, onih koji ga vole. Takav je propis. Na poluintenzivnoj mu nema ko dodati čašu vode, podići uzglavlje, promijeniti položaj. Takav je propis. Servisno osoblje, u čistoj uniformi sa osmjehom na licu, donese uredno doručak, ručak i večeru. Spusti tacnu daleko od domašaja bolesnika i nakon pola sata pokupi to netaknuto. Nema ko da ispravi bolesnika i nahrani ga onoliko i ono što može pojesti. Takav je propis. Nema nikog ko će odškrinuti prozor, ispraviti nabore na čaršafu. Takav je propis. Dvadeset četiri sata niko ne razgovara sa čovjekom. Takav je propis. Čuvaju ga od prehlade. Takav je propis. Kao da je čovjeku, u ovakvoj situaciji, najvažnija stvar u životu da se ne prehladi, da ne umre od prehlade. Važno ga je sačuvati, da bi umro od raka. Da ne mijenja uzrok smrti u svom dosijeu. Čovjek, koji inače trpi užasne muke, mora trpjeti suha usta, silne bolove zbog lošeg položaja, željeti sok koji ne može dohvatiti i to sve zbog propisa.
Osoblje čini sve što može, profesionalno uz odmjerenu ljubaznost. Ali ne može učiniti mnogo. Ovdje rade samo dvije sestre u toku smjene i samo jedna dežurna naveče. I to za cijeli sprat, za više od 30 bolesnika, uključujući one najteže na poluintenzivnoj. One jedva uspijevaju da daju terapiju bolesnicima, a da ne govorimo o promjeni posteljine ili katetera. Kažu da nisu u mogućnosti obezbijediti dovoljno sestara. Pa i nisu, jer su obezbijedili dovoljno birokratskih šaltera i činovnika koji sve to treba da prepisuju, ovjeravaju, potpisuju i kopiraju. S druge strane, PROPIS ne dozvoljava da ni najbliža rodbina asistira i njeguje bolesnika na najbolji mogući način. Tako je bolesnik ostavljen i stavljen na teške muke zbog PROPISA.
Zašto je u civiliziranom svijetu (npr. u Australiji i Novom Zelandu) omogućena ne samo 24 satna posjeta i asistencija, već i zasebna soba sa svim sadržajima, caffe aparatom i krevetom za pratioce. I tamo postoji opasnost od infekcije ali i razum koji procjenjuje realnost kada su u pitanju najteži bolesnici.
Ako se nadležni već brinu o infekciji bolesnika, zašto ne prilagode propis. Može se zahtjevati od pratioca upotreba maske, mantila, zaštite za noge i kosu. Ne, jednostavnije je zabraniti ulazak. Da li je neko pomislio da ljekari i osoblje, koji neprestano prelaze iz svojih ordinacija do soba kroz hodnike, pune pacijenata i pratilaca sa kojima se usput rukuju, takođe mogu prenijeti infekciju na bolesnike ili virusi možda znaju ko je ljekar a ko nije.
Istina je, nakon žestokih reakcija, supruzi je povremeno prećutno dozvoljavanana asistencija porodice, i to zbog humanosti osoblja koji su rizikovali umanjenje plaće. Ali se time krši propis. Vidjeli smo da, u susjednoj sobi, jednu mladu, nepokretnu djevojku pazi porodica. Ona je izuzeta od propisa. Ostali nisu nikako mogli imati pomoć porodice. Propis je isti, ali ne za sve.
Sada možemo pogađati svrhu selektivnog propisa. Dakle, radi se o propisu koji je napisan bez odgovornosti, analize i savjesti. Zato mora biti promijenjen. Ne zbog moje supruge, za nju je prekasno, već zbog drugih, nepokretnih bolesnika, da ne preživljavaju neljudske patnje: zbog PROPISA. Ako tražimo krivca, to nije osoblje već onaj čovjek koji je potpisao ovakav, sadistički PROPIS.
Šta je to dijetalna hrana?
Za doručak kutijica mermelade ili meda, obavezni čaj i obaveznih pola litra mlijeka u tertarapaku. Uz to maslac, pašteta ili komadić salame. Za ručak pasulj sa mesom, boranija ili neko drugo ukusno jelo te salata iz tegle sa konzervansom. Ne, nije ovo meni iz nekog hotela “C” kategorije ili kasarne u Butilama. Ovo je meni koji je neko propisao za umiruće pacijente od karcinoma jetre, pluća ili probavnih organa, za pacijente čiji su organi teško oštećeni.
Ne treba završiti medicinu da bi shvatili kako pašteta i kiseli krastavci djeluju na insuficijentnu jetru, debelo crijevo ili želudac zahvaćen karcinomom. Nikom ne pada na pamet da je kvalitet hrane važniji od forme. Niko nije uzeo u obzir činjenicu da pacijent, poslije kemoterapije ne može podnijeti nikakve mirise, da čak ni jak “zofran” teško potiskuje nagon za povraćanje. Samo bolesnici sa šećernom bolešću imaju nešto drugačiju hranu: istu, ali bez šečera.
Na svaki prigovor o hrani, kuharice sa osmjehom sliježu ramena: “Takvi su propisi”. Niko ne traži da hrana bude bogatija i skuplja, već prilagođena potrebama i stanju bolesnika. Ovdje je to za svakoga isto, pa uzmi ili ostavi. Ako ne može-može, ako ne, ima infuzija.
Zaključak
Ovaj članak je moj dug prema Nijazi. Obećao sam da ću progovoriti u trenucima kada sam je, krijući se od sestara, nalazio u uplakanu u bolnom grču zbog neugodnog položaja, kojeg nije mogla ni da trpi ni da promijeni. Naravno da sam upozoravao na ovaj problem i ljekare i ostalo osoblje. Slijegali su nemoćno ramenima. Takvi su propisi. Želim da ohrabrim i druge pacijente i njihove porodice: da progovore. Samo tako imamo šansu humanizirati i bolnicu i birokratiju u njoj.
Slobodna Bosna/Autor: Džavid Begović/Informer.ba
