U prošli petak je u Mostaru održan Večernjakov pečat, blještava parada licemjerja, neukusa i kiča kojom je, uz časne iznimke, prodefilirao čitav niz više nego sumnjivih likova. Manifestacija je to bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista, novina predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koje mogu poslužiti kao primjer udvorništva i neprofesionalizma na ovim područjima.
Novinarstvo je zadnjih desetljeća palo na najniže moguće grane, no način na koji tekstove pišu pojedini novinari Večernjaka izdaja je novinarske i ljudske etike. Autorski tekstovi su do u detalje predvidivi: Tu je, prvo, red članaka koji veličaju genijalnost „Velikog vođe” Dragana Čovića koji nikad ne spava jer, svakodnevno se žrtvujući, bdije nad jednakopravnošću Hrvata u BiH tako što ih on i njegova stranka nemilice pljačkaju već dva desetljeća i ne žele taj monopol prepustiti nikome drugome. Druga polazna točka od koje se kreće u Večernjakovim novinarskim manipulacijama je pisanje o „nelegitimnim” predstavnicima hrvatskog naroda koji obnašaju funkcije u Federalnoj vladi i „izdajicama” oličenima u HSP-u i NSRB. Treći i zapravo glavni nosivi stup na kojem počiva Večernjakovo novinarstvo je svakodnevno dizanje tenzija između Hrvata i Bošnjaka u čemu se pribjegava i pukim izmišljotinama, dok se s druge strane redovito hvali Milorada Dodika i način na koji je on „riješio” hrvatsko pitanje u tzv. RS-u. Neupućeni čitatelj bi listajući ove novine vrlo lako mogao dobiti dojam kako su Hrvati u tom entitetu „jednakopravni” kao nikad dosad u povijesti, budući da se za njih tamo onako pravo „stožernički” brinu Emil Vlajki i Davor Čordaš. Nije stoga nimalo slučajno što je jedan od ovogodišnjih laureata i Aleksandar Džombić, predsjednik vlade tzv. RS, jer zaista ga je trebalo nagraditi za sve ono što su njegova vlada i predsjednik Genocidije Milorad Dodik učinili za Hrvate u tom entitetu. A zna se da su učinili jako puno i čine i dalje skupa s Čovićem sve kako se nijedan od njih nikad ne bi vratio na svoje ognjište. Konačno, četvrta okosnica koja obilježava pisanje Večernjeg lista je neukusno ulagivanje Katoličkoj crkvi, jer valja uvijek živim održavati nikad prekinuti savez Crkva-HDZ zbog obostranih materijalnih interesa, budući da „stožernik” zna da, uz rijetke iznimke, može uvijek računati na podršku crkvenih ljudi na izborima, a zauzvrat i kler može računati na Čovićeve predizborne i postizborne „donacije”.
Na tu Večernjakovu paradu manipulacije i svakojake instrumentalizacije – posebno nečasne instrumentalizacije mučeničke smrti jedne časne sestre – prema najavama Večernjaka opet je trebao doći i prošlogodišnji laureat i nova zvijezda Večernjeg lista Ivo Josipović u pratnji neizostavnog don Ivana Tolja, dvorskog kapelana hrvatskog predsjednika i desne mu ruke u obavljanju prljavih medijskih i obavještajnih poslova po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tolj je naravno došao, no Josipovićevu dolasku se, kako se može pročitati iz medija, ispriječila viša sila – konjuktivitis, što je zaista prava šteta jer je time ova manifestacija izgubila velik dio svog „glamura”.
Ostali smo tako zakinuti za Josipovićevo više nego srdačno druženje s hrvatskim stožernikom Draganom Čovićem i njegovim najbližim suradnicima koji bi inače, kad bi BiH bila pravna država, vrijeme provodili u manje glamuroznim prostorima, u nekoliko kvadratnih metara. No čim ozdravi, Josipović može opet skoknuti do Banjaluke na sličnu manifestaciju koju organizira Milorad Dodik preko Nezavisnih novina gdje se hrvatski predsjednik nedavno okitio još jednim „prestižnim” odlikovanjem. Dodik, Čović, Večernji list, Nezavisne novine – svejedno, sve je to varijacija na istu temu i društvo u kojem se Ivo Josipović osjeća kao riba u vodi. A nema sumnje da bi se tu odlično uklopio i dobitnik Dodikova ordena „časti” banjalučki biskup Franjo Komarica.
Nedodirljivost u medijima u RH
Josipović je čovjek o kojemu se danas u medijima u Republici Hrvatskoj teško može i smije napisati ijedna kritička riječ, jer on preko svojih veza i sprege s medijskim mogulima zapravo vlada hrvatskim medijskim prostorom. O tome je neki dan odličan tekst napisao Tomislav Klauški na index.hr, koji uz još nekoliko novinara – koji se inače mogu nabrojiti na prste jedne ruke – još ima hrabrosti pisati o dvojbenim poslovima aktualnoga hrvatskog predsjednika. Matija Babić je u pretprošloj emisiji HRT-a Nedjeljom u 2 vrlo argumentirano govorio o Josipovićevim vezama s medijskim tajkunima u RH kao i o njegovoj nejasnoj ulozi oko ZAMP-a. Kako će se stvar dalje razvijati, ostaje da se vidi, ali prema onome što smo dosad vidjeli, u vrijeme Franje Tuđmana pisalo se slobodnije i hrabrije o lošim potezima hrvatskog predsjednika nego što se to radi danas u vremenu predsjednikovanja Ive Josipovića. Po svemu sudeći, čini se kako kritička riječ o hrvatskom predsjednika danas previše košta i da je autocenzura jača nego ikada.
U predizbornoj kampanji Josipović je nastupao sa sloganom o „novoj pravednosti” od čega danas nije ostalo apsolutno ništa. On se savršeno uklapa u novu elitu postjugoslavenskih političara koje osim vlastitog interesa i slike koju ostavljaju u javnosti, ne zanima ništa drugo. Interesi građana su tu sasvim sporedna stvar. Radi se o čovjeku koji se želi dodvoriti svima i ostaviti dojam kulturnog, obrazovanog i poštenog čovjeka. No to je sve puka fasada iza koje se krije vlastohlepna i samoljubiva osoba, nesposobna da prihvati i najdobronamjerniju kritiku. Obilno se služi populističkim metodama pa smo nedavno bili svjedoci njegova zalaganja za ukidanje povlaštenih mirovina, da bi se sve promijenilo kad je uvidio da bi se to ukidanje moglo odnositi i na njega. Potom je priču skrenuo na ured bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, ali se na njegovu žalost pokazalo kako on danas zapošljava više ljudi nego što su ih svojevremeno imali Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, te kako u politici zapošljavanja u svom uredu uvodi i nove kategorije uposlenika, tako da recimo jedna njegova savjetnica ima uza se još zamjenicu savjetnice plus dvije pomoćnice savjetnice. Mesiću je prigovorio što je branio Gadafija, a od javnosti je krio svoje pismo koje je uputio povodom smrti sjevernokorejskog diktatora. Mesić mu je s pravom odgovorio da se politika ne vodi jeftinim ulagivanjem svima i svakome i podršci koju Josipović daje Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj.
Destabiliziranje Bosne i Hercegovine
I tu sada dolazimo do pravog problema politike Ive Josipovića, problema koji očito previše ne zanima građane u Republici Hrvatskoj, jer o tome skoro nitko ništa ne piše i ne govori. Javnosti je uvelike poznat Josipovićev nekritički odnos prema politici srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Kada bi se tu radilo o prijeko potrebnoj uspostavi povjerenja i relaksiranju odnosa između Srbije i Hrvatske, srpskog i hrvatskog naroda, čovjek tu ne bi mogao imati nikakvih zamjerki jer nam danas na čitavom području Balkana nedostaje ljudi koji će voditi takvu politiku i koji će spuštati međunacionalne tenzije. No ovdje se radi o nečemu vrlo problematičnom, o tome da Ivo Josipović skupa s Borisom Tadićem vuče poteze koji teško da pridonose stabiliziranju prilika u našoj zemlji.
Tadić je čovjek koji je u Srbiji rehabilitirao četnički pokret, čovjek koji preko svojeg pijuna Milorada Dodika polako ali sigurno uništava Bosnu i Hercegovinu, čovjek koji samo glumi da vodi neku proeuropsku politiku u Republici Srbiji. Takva njegova politika prema Bosni i Hercegovini uopće ne začuđuje, jer je to politika koja je doslovno zacrtana tzv. Memorandumom 2: politika koja tzv. RS smatra najvećim srpskim uspjehom u zadnjim ratovima i novom „srpskom državom” kako ju je nazvao patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej. Ali itekako začuđuje Josipovićeva zdušna podrška toj istoj politici. Tzv. Republici Srpskoj, genocidnoj tvorevini koja nije nastala samo na genocidu u Srebrenici, nego na mnoštvu genocida po čitavoj Bosni i Hercegovini, jedan hrvatski predsjednik nedavno čestita 20 godina od njezina osnutka!!! Čini to ne javno, nego zakulisno, kako to inače voli raditi Ivo Josipović. Njegovo nemušto dvodnevno izbjegavanje odgovora na pitanje zašto je to učinio i nesuvisao pokušaj negiranja te činjenice, samo su dodatno izazivali mučninu u želucu.
Josipović se nekoliko puta sastajao s Miloradom Dodikom i uz Tadića je, koliko je meni poznato, jedini predsjednik jedne države koji je posjetio Milorada Dodika u Banjaluci i dao dodatni legitimitet entitetu iz kojeg je skoro u potpunosti očišćeno hrvatsko (i bošnjačko) stanovništvo. Dodik je nedavno opet pohvalio Ivu Josipovića, na što mu hrvatski predsjednik nije ostao dužan uzvrativši mu pohvale i obmanuvši po ne zna se više koji put cjelokupnu javnost kako se nakon njegovih posjeta Dodiku situacija po Hrvate u RS-u poboljšala. Svatko tko živi u tom entitetu i tko prati politiku Milorada Dodika prema Hrvatima u RS-u zna da se radi o čistoj laži i obmani. Jedini „rezultat” Josipovićevih posjeta Dodiku je donošenje Zakona o katastru koji je usvojila skupština RS i kojim će se krenuti u zadnju fazu etničkog čišćenja Hrvata u RS-u, oduzimanja imovine onim Hrvatima (i Bošnjacima) koji se nisu vratili, te nisu u stanju plaćati poreze na razrušene domove, opustjele pašnjake, sasječene šume i voćnjake. Hrvatski predsjednik nikad nije izrekao nijednu jedinu riječ o tom zakonu, niti je kritika tog nemoralnog zakona došla iz krugova tzv. „legitimnih” predstavnika hrvatskog naroda okupljenih oko Čovića i pijuna mu Ljubića. A ni crkveni ljudi se nisu pretrgli da ukažu na svu perfidnost i pogubnost jednog takvog zakona što im nimalo ne služi na čast.
Valja Dodik a ne valja hrvatski general
Ivo Josipović je inače postao glavna zvijezda i omiljeni lik ovdašnjih u svakom pogledu problematičnih političkih krugova okupljenih oko Dragana Čovića i Milorada Dodika. Dušu im je posebno razgalila činjenica što jedan pravnik, prihvaćajući pravno neodržive konstatacije o „legitimnim” predstavnicima hrvatskog naroda, ide na ruku politici Dragana Čovića i nepriznavanja Federalne vlade. Tako imamo naizgled apsurdnu činjenicu da se Josipović često i vrlo rado susreće s predsjednikom entiteta nastalog na zločinu nad njegovim narodom, s čovjekom koji je podržavao granatiranje Zagreba i o kojem se lažno piše da se tobože suprotstavljao Karadžićevoj politici (sukob je nastao samo zbog šverca a ne zbog razlike u politici), dok se s druge strane odbija susresti s predsjednikom Federacije BiH Živkom Budimirom, hrvatskim generalom koji se od samog početka rata aktivno uključio u obranu Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije.
Kako smo mogli vidjeti neki dan, takvu politiku će po svoj prilici slijediti i predsjednik vlade RH Zoran Milanović koji se sastao s Čovićem i njegovim satelitima u Mostaru izbjegavši susret s onim hrvatskim strankama i udrugama koje nisu okupljene oko Čovićeva tzv. Hrvatskog narodnog sabora. Još kad nam uskoro u BiH dođe i ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić sa svojom pričom o „entitetima” (3 ili 5? – pitanje je sad) bit će to zoran pokazatelj da je hrvatska politička elita, bilo lijeve, bilo desne provenijencije, zapravo od devedesetih godina do danas išla na ruku velikosrpskim interesima u Bosni i Hercegovini. Prilikom prvog posjeta našoj zemlji Josipović je pitijski govorio o „konglomeratu pogrešnih politika” koje su naštetile Bosni i Hercegovini. Sve što je do sada uradio upućuje na to da je njegova politika ozbiljan kandidat za sami vrh tog konglomerata. A tek je, nažalost, na pola svoga mandata!
Tačno.net/Autor: Petar Jeleč/Informer.ba
