Na pozornici sjaji u bijelom odijelu, ali iza pozornice, uoči koncerta koji je prošle subote održao na festivalu Balkan Trafik u Bruxellesu, Goran Bregović dočekuje nas sav u crnom. Prije mjesec dana napunio je 65, godine su već staračke, ali osmijeh je još uvijek dječački. Bregović je vrlo ugodan sagovornik, s melodijom u riječima, pa i kad govorimo o, za njega, neugodnoj temi: odluci organizatora jednog festivala u Poljskoj da mu otkažu nastup zbog njegova gostovanja na Krimu, poluotoku koji je Rusija prije godinu dana otela Ukrajini.
Kako ste primili tu vijest da ste nepoželjni na festivalu u Oswiecimu u Poljskoj zbog toga što ste svirali na Krimu?
– Najgore bi bilo sad krenuti pa objašnjavati… Moja muzika traži publiku. Tamo gdje je nađe, nađe. Nije moja muzika služila politici u vrijeme kad je to bilo teško izbjeći, a kamoli danas. Taman posla da se ja petljam s politikom bilo kako. Kao i u našem ratu, ti ne možeš ništa reći, da ne bi nekog povrijedio, dok ljudi ginu. Ja tamo nemam neprijatelja, kao ni u našem ratu. Ja volim i Ukrajinu i Rusiju, i svirao sam puno koncerata i u Ukrajini i u Rusiji. Svirao sam u Ukrajini koncert kad je pobijedila narančasta revolucija, na tom istom trgu Majdanu. Tako da ja zaista nemam tamo neprijatelja. Ali, žao mi je jer mi je bilo drago da budem ambasador tog (Live Festival) Oswiecima. Prošle godine je bio, mislim, Sting, pretprošle godine je bio Clapton. Znaš, ja sam iz male kulture i ovo što se meni događa je čudo kakvo se nikad nije dogodilo našoj kulturi, da kompozitor s Balkana ima pristup cijelom svijetu. Prvi put meni se to događa. Tako da mi je žao kad izgubim priliku da nastupim. Ali, odmah su mi zakazali neki koncert u Varšavi najesen.
Kako danas izgleda vaš život, u jednom trenutku ste se preselili natrag u Sarajevo… Potpuno ili samo djelomično?
– Preseljen sam u Sarajevo. Samo, meni je malo teško organizirati rad. To mi u Parizu nije nikad pošlo za rukom, da radim. Pokušao sam, ali nije mi išlo. Ne mogu raditi sam. Ja sam iz rock’n’rolla i moram biti okružen, mora uvijek biti neka komuna oko mene da bi se napravila neka muzika. U Francuskoj mi to nije pošlo za rukom. Ali u Beogradu mi je to išlo dobro. I ide mi dobro. U Sarajevu bi isto moglo. Moglo bi se raditi. Ali zasad sam između Beograda i Sarajeva. Ali, u Sarajevu plaćam porez, tako da to znači da sam u Sarajevu.
Kako je lično izgledao taj povratak u Sarajevo? Nedavno smo vidjeli prvi dolazak Neleta Karajlića u Sarajevo nakon rata, što nije baš dobro ispalo…
– Ja nisam imao takvo iskustvo. Ja sam možda od svih njih najveći Sarajlija. Ja sam zbilja takav da, kako bih rekao, i kad me liječiš, još uvijek ostajem neizliječen Sarajlija. I nekako mi nedostaje kad nisam dugo u Sarajevu. To je teško objašnjivo, zašto nekome ko živi u Parizu dođe nekako toplo oko srca kad dođe u Sarajevo. Ima stvari koje čovjek ne može objasniti razumom. Nešto čovjeku igra u trbuhu, neobjašnjivo. Kad dođe na to mjesto gdje se rodi i gdje je odrastao. Ne znam je li to s drugim gradovima tako. Ali Sarajevo ima to neko ljepilo koje nas lijepi. I čak i kad imaš negativan odnos prema njemu, ti vidiš da tu ima neki višak strasti koji vam govori da to nije obično mjesto iz kojeg samo tako odemo.
U Sarajevu ste osnovali zakladu Gorica s ciljem školovanja romske djece. Kako to ide?
– Imao sam fundaciju koja je krenula nekako pogrešno. Htio sam u Sarajevu napraviti nešto što zapravo nije za Sarajevo. Zapravo, sarajevski Romi ne sviraju. Nisu nikad svirali. Sarajevski Romi su se bavili metalom. Za razliku od Roma u Srbiji. Tako da je to na pogrešnom mjestu bilo. Cijeli jedan tim ljudi cijelu je godinu odgovarao na te upite, ali imali smo samo 3 ili 4 upita, koji su bili više upiti za pomoć nego za obrazovanje. Ideja je bila da se pomognu Romi koji su talentirani za muziku. Ali nekako ništa od toga neće biti, priča Bregović za Večernji.hr.
Informer.ba
