U danu kada je uhapšen Ratko Mladić, u Novom Sadu je otvoreno 56. Sterijino pozorje predstavom „Rođeni u YU“ sarajevskog reditelja Dine Mustafića.
„Ja kao da nikada zapravo nisam ni izašao iz opsade Sarajeva dok oni koji su najodgovorniji za ono što je činjeno u BiH nisu privedeni pravdi“, kaže u intervjuu za RSE Mustafić o hapšenju Mladića.
Mustafić: Moram reći da nemam nikakvu euforiju i vjerujem da to moje osjećanje dijeli većina stanovnika u BiIH, mada je to bio dugo iščekivani datum ili dan kada će sigurno jedan od glavnih protagonista rata, čovjek koji je bukvalno bio neko ko je odlučivao o životu i smrti tolikog broja ljudi, najčećše nevinih i nedužnih, mladića, žena, djece, biti priveden konačno pred Hag.
Taj dan smo svi mnogo iščekivali jer smo živeli u uvjerenju, i mislim da to jeste najznačajnije, da se time zatvara jedno veliko poglavlje iščekivanja, a to je trajalo više od jedne decenije, vjerovanja da svi oni koji su osumnjičeni za ratne zločine, za ono u čemu se nažalost BiH u proteklih deceniju suočavala sa vrlo dubokim ožiljcima na dušama žrtava, zbog toga što je u Bosni bio taj imperativni krik ili vapaj za pravdom. Mislim da je hapšenje Ratka Mladića, upravo zavšetak tog nekog poglavlja a u nekom mom ličnom, emocionalnom, psihološkom, pa ako hoćete i moralnom smislu, ja kao da nikada nisam ni izašao zapravo iz opsade Sarajeva, iz blokade, dok evo svi oni koji su najodgovorniji za ono što je činjeno u BiH nisu privedeni pred sud pravde.
RSE: Ta vijest vas je zatekla u Novom Sadu na Sterijinom pozorju i vaša predstava „Rođeni u YU“ u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta otvorila je pozorje a huligani bijesni zbog hapšenja Mladića upali su u zgradu u namjeri da skinu zastave Hratske i BiH i uzvikivali su „nož, žica, Srebrenica“. Sa kakvim utiskom ste otišli iz Srbije?
Mustafić: Pa, vidite, to što se dogodilo je na neki simbolični način i zatvorilo ovo o čemu sam govorio, jedno poglavlje čini mi se. I ne samo mog života nego života mnogih na prostoru ex Jugoslavije. Zašto? Zanimljivo je da je u toj predstavi „Rođeni u YU“ završna scena ona u kojoj Mirjana Karanović govori svoj lični monolog, u kojem na neki način kaže da ima potrebu da sahrani tog mrtvaca, da oda počast toj zemlji koje više nema a koju je ona zaslužila. Dok je ona izgovarala te replike koje nikoga u sali ne mogu ostaviti ravnodušnim, u tom trenutku neki drugi klinci koji su rođeni nakon raspada Jugoslavije, koji ništa ne znaju o toj zemlji, koji ništa ne znaju o suživotu, koji ništa ne znaju o koegzistenciji kultura, koji ne poznaju one druge i one drugačije, uzvikuju parole koje ste spomenuli i ime optuženika za ratne zločine Ratka Mladića, i skidaju ili žele da skinu zastave zemalja koje su oni u svom djetinjstvu doživljavali kao neprijateljske.
Zanimljivo je da na tom Sterijinom pozorju nekadašnjih jugoslovenskih igara, gdje su se zapravo narodi udruživali i upoznavali i vodili dijalog kroz umjetnost, kroz književnost, i u kojem su jedan Krleža, Sterija Popović ili Nušić bili kulturna baština svih tih naroda, pa su se onda razdruživali 90-ih, pa je bio jedan period u kojem nismo dolazili jedni drugima na festivale, nismo igrali svoje komade, ovde se opet na simboličan način dogodio kraj da se baš sa jednom predstavom koja se tako zove „Rođeni u YU“ završava jedno poglavlje koje nam je bilo jako važno a koje je velikim djelom i bacilo taj opori i gorki talog iskustva, što bi rekao Kiš, na generacije koje su preživjele taj raspad Jugoslavije tako da je u tom smislu to bio jedan nevjerovatan kontrast između onoga što se dešavalo unutra u tom hramu umjetnosti i onoga što je bilo napolju do te mjere je to bilo uvjerljivo i nekako organski spojeno kao da se ispisivo taj zadnji epilog onoga što se zove zapravo ex Jugoslavija jer su mnogi gosti, koji su bili iz inozemstva, poput jedne Poljakinje, vjerovali da su kordoni policije koji su sačekali publiku ipred ulaza po završetku predstave i trenuci kada se policija obračunavala sa tim demonsteantima, mnogi gosti iz inostranstva su doživljavali kao dio, mislili su da je i to dio režije, da je to dio tog jednog performansa. I tek kada su vidjeli ozbiljnost situacije onda su shvatili da zapravo prisustvuju jednoj od, nažalost, uobičajenih slika u proteklih deset godina na ulicama gradova u ex Jugoslaviji.
RSE: Pomenuli ste opsadu Sarajeva. Kada je rat počeo imali ste 22 godine i sve vrijeme opsade Sarajeva ste bili u svom gradu i kamerom snimali kratke filmove. Kakvih se slika sjećate iz tog vremena iz Sarajeva? U jednom trenutku ste rekli da ljudi koji su tada stvarali kulturu imaju izvjestan sentiment prema tom vremenu.
Mustafić: Tačno, zato što je to bilo jedno vrijeme graničnog ljudskog iskustva, vrijeme sigurno ne intenzivne spoznaje, pogotovo kada dođete iz studentskih klupa, iz jednog svijeta fikcije jer ja sam studirao režiju, u kojoj vjerujete da postoje principi u koje se čovječanstvo zaklinje, principi humanizma, ako vjerujete da zvuk granate ili gusenice tenkova ne može zamjeniti argument ljudskosti, dijlaoga i razgovora.
I onda odjednom vam se sva ta iluzija raspe, nestane taj jedan svijet u koji u koji ste vjerovali i taj svijet ode nekako u neki paralelni prostor, paralelni život, paralelni svijet kojeg smo mi živjeli intenzivno tokom opsade i tada sam sreo, upoznao, otvorio, rekao bih, svoje životne horizonte za mnoge ljude koji su u tom mirnodopskom životu bili tako obični, mali ljudi a koji su u tim istorijskim prelomnim trenucima postali veliki po svojoj plemenitosti, po svojoj hrabrosti, po činjenici da su išli svaki dan na posao, da su djelili zadnju koricu kruha sa svojim sugrađanima, da su štitili one koji su postali odjednom u svojim rodnim gradovima manjina od onih koji su zloupotrebljavali uniformu, koji su sa oružjem dobili snagu i moć.
U tom smislu sam upoznao fenomenalnih i fantastičnih ljudi, stekao neka velika prijateljstva a naučio sam se takođe i nečemu vrlo važnom, i jako je bitno ovo što ću reći, sada i u ovom trenutku kada se hapse odgovorni, osumnjičeni za zločine, ova hapšenja će pomoći da se definitivno stane u kraj manipalcijama na ovim prostorima, vrlo opasnim tezama o kolektivnim krivicama. Nema dobrih i loših naroda, ima samo dobrih i loših ljudi, ima samo dobrih i loših pojedinaca među nama.
I zato je važno da ta višedecenijska mitomanija pravljenja od najsramnijih, ljudi koji dolaze iz određene etničke zajednice, pravljenja od njih heroja, junaka svog vremena, da će presuda Međunarodnog suda u Hagu, argumenti koji će biti izneseni tokom tog suđenja biti sasvim jasan fakat dakle, činjenica za šta su ti pojedinci bili odgovorni. Ja se duboko nadam da će doći vrijeme u kojem ćemo imati odgovorne političare na vlasti koji neće necivilizirano komentarisati presude Međunarodnog suda u Hagu, visinu kazne i u kojoj se neće kada je neko uhapšen iz vašega naroda tražiti na onoj drugoj strani takođe neki ekvivalent ko bi još trebalo da bude uhapšen ili priveden pred sud u Hagu.
U tom smislu mislim da je hapšenje Ratka Mladića, i nadam se uskoro i prviđenje Gorana Hadžića, završetak jednoga mučnoga poglavlja i početak jedne drugačije, katarzične, odgovornije lične istorije i ličnog odnosa spram onoga što je bila Jugoslavija 90-ih.
Loše režirana predstava
RSE: Zatičemo vas sada u Mariboru, na putu iz Novog Sada prošli ste kroz Beograd, da li ste imali priliku da vidite Mladićeve fotografije koje su mediji objavili poslije hapšenja?
Mustafić: Jesam, vidio sam te fotografije u srbijanskoj štampi.
RSE: Koja je neka asocijacija recimo u odnosu na ono kako ste doživljavali Ratka Mladića dok ste bili u Sarajevu za vrijeme opsade?
Mustafić: Na tim fotografijama se vidi da oni koji su bili, uslovno rečeno, mali bogovi na zemlji, iz kojih su kiptali bijes, srdžba i pozicija moći, kako su pred činjenicom
godina, starosti i života izmijenjeni, kako su drugačiji. Dakle, memorija onoga što su i srbijanski mediji objavili, jednoga oficira sa kapom, danas sam vidio te fotografije sa frontova na kojima taj general puca sa određenih brda, to sam vidio, drži mašinke i tako dalje, sa fotografijom gdje sada vidimo jednoga starca na prvi pogled nam se čini nespojivo.
A s druge strane, imate jedan zapravo osjećaj da vam je žao zašto ta pravda nije bila brža, zašto ga nismo vidjeli prije 10 godina u sudnici, ne samo što bi to bilo za sve narode na Balkanu bolje okolnosti nego i zbog toga što se sjećam ko dana današnjeg kada su se privodili zločinci iz Drugoga svjetskoga rata koji su činili strašne zločine, poput Artukovića naprimjer, kada sam kao dijete gledao nekog starca kojeg privode u sudnicu za nešto što je bilo prije nekih 20 ili 40 godina pitao sam se zar je moguće da je taj čovjek činio takva nedjela, takva zlodjela.
U tom smislu sa jedne strane imate satisfakciju da ipak svakoga je stigla pravda i vjerujete da ta pravda koliko god bila spora ipak ima svoj trenutak kada spusti sudbinski ruku na vaše rame.
RSE: Da se na trenutak vratimo na vrijeme opsade Sarajeva. Kada danas gledate Ratka Mladića koja je to najupečatljivija slika koja vam je pred očima iz vašeg grada tog vremena?
Mustafić: Moram reći da je to fon njegovog glasa koji izdaje naredbe da se bjesomučno granatira Sarajevo sa vrlo pogrešnim nazivima lokacija, mjesta u kojima treba da se saspu rafali ili granate. To Sarajlije jako dobro znaju, jedan kvart koji se u Sarajevu zove Velešići on je zvao Velušići.
Sjećam se tog tona, te intonacije, sjećam se tog osjećaja autoriteta i sile sa naredbom da se žestoko puca, da se, citiram „razvuče pamet“ građanima Sarajeva zato što su odlučili da ostanu u svom rodnom gradu, i što su odlučili da ne idu iz mjesta u kojem su rođeni, i samo zato što su se tu zatekli a zato što je jedan oficir namjerio da u taj grad uđe i da ga pokori.
RSE: A kako ste doživjeli ponašanje srpskih vlasti? Sami ste rekli da je BiH predugo čekala hapšenje Ratka Mladića. Sedam dana nakon negativnog izvještaja haškog tužioca koji je bitan za napredovanje Srbije ka EU oni pronalaze Ratka Mladića poslije godina neuspešnog traganja i to baš u danu kada je Catherine Ashton, Visoka predstavnica unije u Beogradu. Mnogi kažu da su srpske vasti morale i ranije imati neke tragove. Kako vama to izgleda, kako to doživljavate?
Mustafić: Ja to doživljavam kao lošu režiju, kao loše režiranu predstavu ili slabo odigranu dramaturgiju nekoga komada. Čitao sam i izjave određenih mještana u mjestu u kome je uhapšen Ratko Mladić, govore da ga nisu viđali, da je on tu dovežen, da je odjednom tu uhapšen. Naravno da tu ima mnogo stvari koje u najmanju ruku imaju čudnu koincidenciju. Teško je povjerovati, skoro pa nemoguće da organi vlasti u Srbiji u različitim mandatima i sazivima nisu znali gdje se kreću ratni zločinci i sam Ratko Mladić.
Ono što je porazno, to je da ankete koje su pravljene nedavno govore da skoro 70 posto građana Srbije ne bi isporučilo Ratka Mladića jer ga smatraju herojem. U tom smislu je zaista važno, za Srbiju ponajviše, da jedan takav čovjek bude izveden pred sud, da se tamo suoče i građani iz Srbije i građani onog dijela BiH koji doživljava Ratka Mladića kao svog heroja, najprije naravno msilim na stanovnike u Republici Srpskoj, da se suoče sa onim za šta je taj čovjek odgovoran. Zato mislim da je to hapšenje iznimno važno.
S druge strane, mislim da u tom hapšenju nema nikakve potrebe ni za kakvim slavljem ili euforijom onih drugih koji su tako čekali ovaj dan. Zato što će i presuda biti samo jedan aspekt zadovoljenja onoga što je u ljudskoj prirodi u našoj nekoj kosmičkoj ravnoteži a to je želja da pravda bude dostupna svugdje.
A s druge strane, ništa nam neće moći vratiti izgubljene godine, izgubljenu mladost, silni broj ljudi koji su raseljeni ili one koji su dali svoje živote. Zato je ovo jedan dan i trenutak kada sa jedne strane zaista kažete – e sad možda može da počne jedna nova epoha odnosa na Balkanu u kojima ćemo se ponovo početi upoznavati, približavati i jedni sa drugima voditi dijalog.
RSE: Kažete da je vaša potreba da teatar bude angažovan, hoće li se u nekoj od vaših predstava naći neka od scena koje gledamo ovih dana?
Mustafić: Sve ovo o čemu ja sa vama razgovaram, ono što govorim, uvijek se duboko provlači i uvlači u nešto što je dio nekog mog emocionalnog doživljaja svijeta i mnogo toga je mene kao osobu formiralo i odredilo me u estetskom smislu to iskustvo rata i iskustvo opsade Sarajeva.
Ja sam cijeli svoj umetnički i intelektualni javni angažman posvetio jednoj istinskoj borbi protiv nacionalizma, šovinizma, diskriminacije i dalje vjerujem da će umjetnost ili umjetnici morati da budu korektiv oficijelnih politika koje još uvijek kalkulišu, koje još uvijek balansiraju, nerijetko i vrlo vulgarno koketiraju sa onim što se događalo u prošlosti a što ne ide na čast ex jugoslovenskih naroda.
I u tom slimslu ovo što sam doživio u Novom Sadu, i taj trenutak kada su prekinuti programi, kada su pojedini srbijanski mediji javili o mogućnosti da je neki Komadić potencijalni optuženik Ratko Mladić, to su oni trenuci koje sigurno pamtite i koji vas obavezuju na različite načine, možda kroz drugačije forme ne samo kroz teatar, da kažete nešto i o tom vašem iskustvu i podjelite te svoje emocije i misli ali i iz obaveze i odgovornosti prema tim ljudima koji su bacali kamenice i zviždali zbog zastava zemalja koje su došle na Sterijino pozorje a koje sasvim sigurno nisu neprijateljske zemlje prema Srbiji a tu mislim na BiH i Hrvatsku.
RSE/Informer.ba
