Valja, prije svega, odmah na početku ustvrditi da nikada u svojoj historiji ova država nije imala tako neuke političare. Njihov duhovni horizont je otpjevati neki masan folk referen na dernecima, otići na poneku utakmicu reprezentacije u čarter letu, koji košta kao programski budžet za godinu dana pozorišne institucije.
Dočekati poneku mega zvijezdu kada dođe u Sarajevo tokom film- festivala, jer im je to idealna prilika da “ispadnu” u nekim regionalnim novinama, a potom sjesti u luksuzni auto i obići kvazihistorijska nalazišta kao dokaz da smo ovdje bili prije ameba. U povratku eventualno mogu i svratiti na poneku koridu, jer ih u Bosni ima preko 250, po čemu smo apsolutni šampioni u regionu.
Uostalom, da su u prošlosti bili pametniji, ne bi prouzročili tolike štete svojim gradovima i selima koji danas izgledaju civilizacijski zapušteno, siromašno i sivo. Naša zemlja treba kao nasušni hljeb dijalog, razgovor, ali on nije moguć ako neko ko ima poziciju i vlast, političari i privredni moćnici, nemaju ili ne posjeduju univerzalnu kulturu.
Pojam kulture obično označava dvije stvari: “u antropološkoj interpretaciji, ukupnost običaja neke obitelji, plemena ili naroda, koji se njeguje na određenome jeziku, a na akademskoj razini uzlaznu intelektualnu evoluciju koja teži profinjenom i ljepoti”.
U eri globalizacije važna je i interakcija između vlastite i univerzalne kulture. Kultura je dijalog među kulturama, dijalog koji oduvijek postoji i koji će se, zahvaljujući modernim tehnologijama i većoj otvorenosti prema onom što nam je strano, u budućnosti nesumnjivo još više produbljivati.
Ne treba biti dalekovid, pa vidjeti kako Bosna i Hercegovina neće imati šta ponuditi takvom svijetu. I dok nestaju kulturne institucije sa prefiksom bosanskohercegovački, poput Umjetničke galerije, jer je to politička odluka i politički koncept “ubijanja duhovnosti”, pojedini savjetnički eksperti ili poslanici po kantonalnim skupštinama laprdaju o komercijalizaciji u kulturi, prodaji i efektima, advertasingu i menadžerima.
Tim čarobnim riječima treba da umjetnost i kulturu u ovoj zemlji do kraja banaliziramo, trivijalizirati do nivoa koji je “konzumeristički” lagan, pitak, zabavan i bezbrižan, baš po njihovoj volji i intelektualnom kapacitetu.
Kultura, a posebice visoka, kritička kultura nije ni luksuz niti zabava, već naša veza, relacija sa kosmosom koja okuplja sve aspekte ljudske veličine, bez čega savremeni svijet nije moguć. Bez Kulture i njenog kulturno-historijskog nasljeđa, ova država je samo teritorij, parče zemlje na kojem će se još decenijama trviti neke etničke zajednice, otimati za parče svog kolača, dok će pojedinci uživati u tako zatupljenom društvu i vladati vječno sa nesretnim narodima koji su se prilagodili i pristali da žive u civilizacijskom mraku.
U svim životnim manifestacijama u BiH banalno postaje norma i uzor, socijalna i duhovna bijeda je sve veća, iščezavaju i osipaju se duhovne činjenice koje konstituišu Kulturu. Hirurški rez proteklih godina po budžetima za Kulturu, kao važnom segmentu Javne djelatnosti, nije samo uslovljen niskom kulturnom razinom političkih moćnika, već i njihovom potrebom da pokore najveći dio umjetničke zajednice koja se još uvijek konzistentno opire kultu “etničnosti” i modelu etnopolitika.
Destruiranjem Kulture u BiH produbljuju se podjele i cementiraju mentalni zidovi, gdje je različitost hendikep, a sve naše pripadnosti suprotstavljene, umjesto nadopunjujuće. Zbog svega toga mi je dirljiv donkihotovski gest direktora ARS AEVI-ja Envera Hadžiomerspahića koji na ulicama simbolički prosi za kosmopolitsko i evropsko Sarajevo, u kojem ćemo imati Muzej savremene umjetnosti, otvorenu za javnost Umjetničku galeriju BiH, biciklističku stazu, obnovljene česme, asfaltirane pješačke zone, regenerirane i čiste zelene površine.
Siguran sam da mu tu milostinju neće dati političari, ali će sve to narod pozlatiti, piše Dino Mustafić u tekstu objavljenom u Oslobođenju.
Informer.ba
