Čekajući ročište pred austrijskim sudom, Divjak vrijeme provodi u čitanju, pisanju i druženju se sa prijateljima, kojih, kaže, i u Beču ima mnogo. Vedra je duha, dobrog zdravlja i siguran da se brzo vraća u Sarajevo.
DW: Gospodine Divjak, Vaš boravak u Beču traje već gotovo tri mjeseca, s obzirom na neizvjesnost u kojoj se nalazite, to je prilično dug period. Kako provodite vrijeme, kako se motivišete da ostanete vedra duha?
Divjak: “Ja znam sebe da kontrolišem i strpljiv sam. Rano ustajem, imam potpuno ispunjen dan, svaki dan pišem, pripremam jedan feljton za Oslobođenje, a najmanje tri puta sedmično mi je neko u posjeti. U Beču imam dosta prijatelja, vode me na izlete, šetam, skidam kile, sunčam se, a komuniciram sa ljudima i elektronskim putem. Pišem mailove, to ranije nisam ni znao kako se radi, sada znam. Zdravstveno je onako, malo pritisak, malo šećer, ali to ništa ne utiče na moje raspoloženje i na uvjerenje da će se sve ovo dobro završti i da ću se vratiti u BiH bez ikakvih problema. “
DW: Zašto cijela stvar traje zapravo tako dugo? Postoje razne informacije o dostavljanju i nedostavljanju dokumentacije, o navodnom namjernom zametanju dokumenata, šta zapravo koči proces?
Divjak: “Bilo je svesno zametanje zahtjeva i sukob između HDZ-a i SDP-a je doveo do toga da HDZ ne želi da se uključi u proces da zaštiti moje interese. Oba zahtjeva, naš i zahtjev Srbije sada se međutim nalaze u austrijskom tužilaštvu i sada tužilaštvo treba procijeniti kome će me proslijediti. Po objašnjenju advokata oni osobe vraćaju u zemlju čiji je ona državljanin, odnosno tamo gdje se desio incident. I on mi stalno govori da je sve u redu i da ću biti u Sarajevu.”
DW: Kako komentarisete konstataciju ambasadora BiH u Republici Austriji, Harisa Hrle, da je zahtjev za izručenje kojeg je uputio ministar Čolak zapravo potpomogao zahtjev srbijanskog tužilaštva. Pravno gledano, sada postoji dvostrana sumnja koja pada na Vaš teret. Zaključuje se naime da je protiv Vas podignuta optužnica i u samoj BiH, jer je to osnovni preduslov da bi zahtjev uopšte bio upućen.
Divjak: “Čolak je neki dan izjavio da se u BiH vodi postupak protiv mene. To nije tačno. Ja imam potvrdu iz tužilaštva BiH i od kantonalnog tužilaštva takođe – protiv mene se ništa ne vodi. On samo sebe pravda time da se protiv mene navodno vodi proces, zato što tako objašnjava svoje postupke. Međutim ja ću, kada se vratim, na velika zvona da objavim da to nije moralno da govori neistinu. I meni se na taj način neke stvari usporavaju i osporavaju. Inače, ta tužba protiv mene je potpuno ista kao ona protiv Ganića i ono na šta smo mi išli da dokažemo jeste da ona jednostavno ni na čemu nije utemeljena.”
DW: Nisu dakle samo politički obračuni na liniji Beograd-Sarajevo oni zbog kojih Vi, evo, trenutno ispaštate, već i politički obračuni unutar same BiH. Ne stiče se utisak da Vas to posebno brine?
Divjak: “Pa to nije do mene, to je do odnosa među ljudima, u tužilaštvu, u sudstvu, to je do države i njenih političkih problema. To sve skupa ne funkcioniše, ali bitno je reći da to ne funkcioniše. Sedam mjeseci je trebalo da se formira parlament, a do ministarskog vijeća će opet proći tri mjeseca. A tamo nisu predstavnici pravde, tamo su ljudi koji su poslušni. Oni nisu sposobni, nisu stručni i tamo su jer pripadaju jednoj stranci. Ministarstvo pravde pripada Hrvatima. I on se tako ponaša, on se ne ponaša kao predstavnik mene. Jer da oni imaju malo želje, sluha i poslovanja, on bi poslao svoju ekipu pravnika. I došao bi ovdje da pita šta i kako sa advokatima. A on samo onako birokratski kaže `ja sam poslao`, a niko sa mnom nije razgovarao. On je bio dužan da razgovara sa mnom. Meni je predložen ovaj austrijski advokat i ja sam ga prihvatio, a kako ja da znam kakav je on advokat. Znam da je kasnio tri nedjelje sa našim odgovorom austrijskom pravosuđu. I sada sve kasni tri nedjelje zbog njega.”
DW: Ukazujete li Vi kome u BiH na to, razgovarate li sa nekim, žalite li se kome?
Divjak: “A zašto da se žalim? To je pitanje njihovog morala, ja imam svoju etiku. Ali ću ja na svoj način na to već da odgovorim. “
DW: Zar Vas ne brine da bi u takvim okolnostima mogli biti oštećeni, da bi stvar mogla završiti na Vašu štetu? Razmišljate li o mogućnosti izručenja Srbiji?
Divjak: “Propis Austrije kaže da se oni, koji se traže za neki incident, vraćaju tamo gdje se taj incident desio. Tako da o tome uopšte ne razmišljam. Osim toga, mene nema ni na haškoj potjernici, ni na crvenoj potjernici. Ja nemam čega da se plašim, ništa nisam uradio i samo sam spriječio da se ne dese gore stvari. Pazite, svjedoci koji su svjedočili Ganiću, bili su prijavljeni i za moje svjedočenje. Alcock je razgovarao sa mnom svojevremeno u Sarajevu, i tada kad me je pozvao rekao je da nema ništa, nikakvog elementa da sam ja krivac i od mene je samo tražio moje viđenje događaja. Za svjedoka se prihvatio i Noel Malcom, znači isti su likovi koji su svjedočili Ganiću prihvatili da budu svjedoci i meni, a onaj ko je prihvatio da bude moj svjedok zna da nisam kriv. Jedino što sam ja kriv je to što sam se igrao. Jer ja sam znao da će se to desiti. Htio sam da vidim kako će to biti. Ljudi su mi govorili da ne izlazim vani. Ali zašto sam ja trebao da sebi ne dozvolim da ovih 15 godina ne izlazim vani?”
DW: Kada već spominjemo slučaj Ganić, nakon njegovog hapšenja u Londonu desila se i velika medijska kampanja što trenutno nije slučaj?
Divjak: “I šta mu je to donijelo? On je proveo pet mjeseci u Londonu, moj slučaj će se možda i brže riješiti. Ganić je meni nudio pomoć u području PR-a, ali kako će mi to pomoći? Ovdje se ne može izvršiti pritisak na tužilaštvo. Zauzeo sam stav, da ne trebam puno da budem u štampi.”
DW: Koliko sve skupa može još da traje? Znate li kada je naredno ročište?
Divjak: “Prvi put kada je dobio papire i kada je sve to vidio, advokat je rekao da će sve biti gotovo za tri nedelje. Poslije mjesec dana je rekao da će biti za četiri do pet sedmica, prije dva mjeseca je rekao `samo što nije`, prije dvije nedjelje opet da će trajati još nekoliko nedjelja ili do jeseni. Ja samo mogu da mu kažem da požuri i stalno mu govorim da hoću da se vratim u Sarajevo.”
DW: Pratite li političku situaciju u BiH i kako je ocjenjujete?
Divjak: “Situacija nikada nije bila gora. Sukob tri nacije traje i danas i nastavlja se, samo se vodi drugim sredstvima. Mržnja i podijeljenost su veći nego što je to bilo neposredno nakon rata. Mnogo je lošija situacija i u ekonomiji, da ne govorimo o drugim lošim elementima kao što su obrazovanje itd. Evropa takođe ne zna šta će sa Bosnom, a RS to dobro zna da iskoristi. Ashdown je nedavno išla u Banjaluku da razgovara sa Dodikom. Ona je ponizila BiH. Najteže je opet Bošnjacima, ali i oni su trvrdoglavi i nisu zreli da shvate da ne mogu bez Srba i Hrvata. Ali i oni vode neku čudnu politiku i to najviše preko religijske zajednice. Njima je jači reis nego političari. Ali politika koju vodi reis je politika islama koji nije bosanski. I to je problem BiH, jer je BiH za Evropu islamska zemlja. U BiH se vodi računa o pet mudžahedina, a jedan od prvih zahtjeva Dejtona kaže da su svi oni koji su bili paramilitarni, bili dužni da za 90 dana napuste BiH. Svi mudžahedini su ostali. Holbruk je predlagao Izetbegoviću da se ukine SDS. Izetbegović je rekao `ne, lako ćemo mi sa Krajišnikom`. Ali da se ukinuo SDS, automatski bi se ukinuo i SDA i sve nacionalne stranke. Ali je i njemu u interesu bila vlast. I književnica Lazarevska je jako dobro napisala: `Mi živimo u torovima, jako smrdi, ali nam je toplo`. To je realnost. Problem su ljudi koji su na vlasti: Josipović, Tadić, Izetbegović, Dodik, Lagumdžija. Ne može Josipović da ode u Banjaluku i da primi nagradu od novina koje su danas čisti nacionalizam. On je više bio u Banjaluci nego u Sarajevu. Tadić danas priča jednu priču kako je navodno ispunio uslove i zahtjeva od Evrope da sada kao održi obećenje, a bio je četiri godine ministar odbrane kada je znao gdje mu se Mladić kreće. A situacija u Srbiji je takva da će sada zbog Mladića izgubiti izbore, što dovoljno govori o tome u kakvom je danas stanju društvo u Srbiji.”
DW: Što se tiče BiH, postoji li snaga koja bi to mogla promijeniti? Ako ne politička opcija, onda barem profil ljudi koji bi to mogli razbiti?
Divjak: “Profil ljudi postoji, ali su malobrojni. Malo je tih ljudi, to je taj neki krug oko izvjesnih umjetnika. Oko Tanovića, Dine Mustafića,… Edo Bosnić je takođe bio dobro zagrijan za to, za Našu stranku, ali oni nemaju programa, nisu jaki. Imate i malo intelektualaca, ali i oni su podijeljeni na četiri grupe. Jako je malo čestitih i poštenih ljudi u BiH.”
DW: Kada se vratite u Sarajevo, šta će biti prvo što ćete uraditi?
Divjak: “Razmišljam da se vratim kolima, ali advokat me odgovara od toga, kaže `ako te puste u Sloveniji, možda te uhvate opet dole niže`. Ali ja razmišljam da se vratim kolima, da dođemo u Skenderiju, i da onda pokupim mlade ljude da ludujemo čitavu noć, da se svira i pleše. A onda sutradan, kao i uvijek, krenem pješke prema svom udruženju, ta šetnja i udruženje mi, pored supruge i familije naravno, najviše nedostaju. Znam da će svi željeti da me pitaju kako sam i želiće da me pozdrave. I onda ću se takođe zahvaliti nekim ljudima koji su mi u ovoj situaciji puno pomogli i koji mi i dalje pomažu.”
Autor: Emir NumanovićWD/Informer.ba
