Mehmed Talić kazao je da je živio u naselju Urije i da je na njihove kuće pucano bez razloga. On je naveo da je u julu 1992. narod napuštao to područje i da su bili pozivi da se imovina ostavlja opštini.
“Mnogi su išli, ja nisam… Sve kontam to će brzo proći”, kazao je Talić, koji je do određenog dana radio na željeznici.
Ispričao je kako su jednom došli po njega da vozi kompoziciju stočnih vagona u kojima je bilo bošnjačko stanovništvo iz doline Japre. Naveo je da su pored njega bili civilni policajci i da je voz dovezao do pred Doboj, te se vratio drugim.
Talić je kazao da mu je Vojna policija dolazila kući i da su mu oduzimane stvari, uključujući automobil, lovačku pušku i pištolj, koji mu nikada nisu vraćeni.
Rekao je da je njegov brat bio odveden i oko mjesec dana bio zatvoren prije nego što je pušten i napustio Bosanski Novi. Svjedok je kazao da je i sam jednu noć prenoćio u Vatrogasnoj stanici, gdje ga je, kako misli, odvela Vojna policija.
“Ja sam bio jednu noć. Neko nije ni izašao, neko je duže ostao… Ja sam imao sreće. Čedo me pozvao na razgovor, ispitao… pustili su me”, naveo je Talić, dodajući da je njegov zet bio premlaćivan.
Dodao je da je bio u radnoj obavezi i da je u januaru 1996. otišao na razmjenu u Sanski Most.
Za ubistva, prisilni nestanak i nečovječno postupanje u logoru u Vatrogasnom domu, optuženi su Dragan Đurić, Simo Ličina, Nedeljko Pilipović, Žarko Kalinić, Miro Bosančić te Bogdan, Žarko i Jovan Grab. Prema optužnici, oni su u svojstvu vojnih policajaca, pripadnika voda Vojne policije Lake novogradske brigade Vojske Republike Srpske nanosili zatočenicima velike patnje u periodu od maja 1992. pa do kraja marta 1993. godine.
Enisa Dautćehajić je kazala da je njena kuća u Urijama prva granatirana. Rekla je da je sa drugim radnicima bošnjačke nacionalnosti jedno jutro vraćena s posla u tvornici “Sana”, te da su u trgovinama morali pokazivati ličnu kartu i da su nosili bijele trake.
Ona je kazala da joj je Vojna policija često pretresala kuću, kao i da su žene bošnjačke nacionalnosti morale obavljati radove za Srbe, a da su muškarci išli kopati rovove i cijepati drva u Vatrogasnom domu.
“Ko god je tamo otišao, bio je bijen”, kazala je Dautćehajić.
Rekla je da je većina stanovništva ranije napustila Urije i Bosanski Novi, a da je ona otišla u oktobru 1995.
“Čitav rat sam živjela u strahu. U Urijama nas je ostalo 300 do 400”, kazala je svjedokinja.
Branilac Savan Zec pitao je svjedokinju zbog čega u istrazi nije spominjala pretrese Vojne policije i pokazivanje lične karta, na šta je ona rekla da ne zna. Zec je naveo da je u ranijem iskazu spominjala da su morali istaći bijelu zastavu, a ne bijele trake. Dautćehajić je rekla da je to isto.
Suđenje se nastavlja 7. oktobra.
BIRN BIH/Informer.ba
