DW: Gospodine Karahasan, na promociji Vaše knjige “Der Trost des Nachthimmels“・(“Utjeha noćnog neba”) u Kölnu, govoreći o glavnom junaku vašeg romana, astronomu, matematičaru i pjesniku Omaju Hajamu, koji je živio u 12. stoljeću u perzijskom gradu Isfahanu u kojem se radnjaodvija, govorili ste o Bosni i Sarajevu iz kojeg Vi možete izaći, ali Sarajevo ne može iz Vas. Je li Vam kao čovjeku koji ponosno ističe da je Bosanac teško živjeti i govoriti o zemlji u kojoj je udarna vijest da je postignut dogovor o objavi rezultata popisa stanovnišva u BiH?
Dževad Karahasan: Ovo sto se događa u Bosni ja zaista ne bih nipošto htio povezati s Bosnom, onom pravom, onom mojom koju nosim u sjećanju i nosim u sebi. To je dio politike koju Zapad provodi u tzv. Trećem svijetu, od Bosne, preko Afrike do Azije. Zapad svugdje najprije destabilizira društvo, nakon toga dovede na vlast polukriminalce, kriminalce i nekakve sive tipove koje se može ucjenjivati i prisiljavati na poslušnost. Tako je i u Bosni. Pri tome ja nipošto ne želim reći kako smo mi, Bože moj, divni i krasni, a zločesti Zapad nam podvaljuje. Ne, jer ljudi koji uništavaju Bosnu su Bosanci. Ja želim reći da se centri moći na Zapadu sjajno aranžiraju s polukriminalcima i kriminalcima iz Bosne koji se koriste šovinističkom retorikom da bi sakrili što u stvari rade. A ono što oni u stvari rade zove se klasičnim jezikom – kriminal. Oni su džeparoši, lopovi i kriminalci koji se prave da su šovinisti. Pazite, vi s jednim poštenim nacionalistom možete pošteno raditi jer znate na čemu ste. Vi s jednim klasičnim starinskim kriminalcem možete raditi ozbiljno jer znate na čemu ste. I u jednom i u drugom slučaju postoje pravila igre koja obvezuju obojicu igrača, i vas i onoga s kim igrate. Kod ovih tehničara moći koji kod nas vode, vi ne možete igrati pošteno. Ne možete igrati nikako jer nikad ne znate na čemu ste, jer ne postoje pravila koja njega obvezuju. Na žalost, i u tom pogledu je Bosna avangarda. I u svijetu i na Zapadu imate sve više takvih.
Građani su ti koji izlaze na izbore. Nakon rata uvijek najveći broj glasova ipak dobiju nacionale stranke. Znači li to da i sami građani snose dio odgovornosti što na vlasti, kako kažete, imamo polukriminalce, kriminalce, džeparoše i lopove?
Mark Twain je jednom rekao: “Kada bi izbori mogli nešto bitno promijeniti, oni bi bili zabranjeni”. Izbori su sjajna dosjetka kojom se odgovornost za odluke manjine prebacuje na većinu. Naravno da građani snose dio odgovornosti za to. Ali, ne zaboravite da su izbori uvijek izbor između onog što je ponuđeno, a nama se nudi uvijek isto. Što mislite kakvi bi rezultati izbora bili kad bi se moglo birati između programa koji su međusobno jako različiti. To je jedno. Drugo, ne zaboravite da se odluke ljudi na izborima itekako mogu uvjetovati medijima, javnim govorom.
Ljudi su najveće bogatstvo jedne države
Zbog loših izgleda za budućnost, sve više mladih okreće leđa BiH i bolje sutra traže na Zapadu. Radeći na fakultetu se svakodnevno susrećete s mladima. Što im poručujete?
Stara je istina da se glavno bogatstvo jednog društva sastoji od ljudi. Ljudi su bogatstvo društva. Tek nakon ljudi dolaze prirodna i privredna bogatstva, itd. Prisjetimo se činjenice da je Japan po prirodnim bogatstvima jedna od najsiromašnoijih zemalja na svijetu. Prisjetimo se činjenice da Njemačka gotovo da nema prirodnih bogatstava.
A i jedna i druga su bogate zemlje.
Tako je. Bogate jer imaju ljude. Imaju ljude sposobne i spremne raditi i proizvoditi bogatstvo. Iz ova dva primjera je više nego jasno koliko Bosna gubi tim tzv. odljevom pameti, odljevom sposobnih ljudi.
Nakon Drugog svjetskog rata je veliki broj Nijemaca mogao napustiti Njemačku i otići u SAD ili neku drugu zemlju. Međutim, oni to nisu jer su ostali graditi svoju zemlju.
Ostali su jer su imali program. Pazite, 78 posto politike je psihologija. Dobar političar je onaj čovjek koji je u stanju proširiti društvo i inficirati ga optimizmom i nadom. Vama i na zapadu i u Bosni politika već jako dugo služi za proizvodnju strahova. Svaki dan vi čitate u novinama koje sve opasnosti prijete. Tu je opasnost od prirodnih katastrofa, klimatskih promjena, velikog potresa koji se ne može izbjeći…Tu su naravno i političke opasnosti koje su da Bog sačuva: opasnost od islamističkog terora, opasnost od kriminala, opasnost od izbjeglica… Prisjetite se samo svih gadosti, svih laži i besmislica koje ste čuli i pročitali u vezi s tzv. izbjegličkom krizom.
Laži o izbjegličkoj krizi
Koje su to laži?
Prva velika laž je da priljev izbjeglica dovodi u pitanje stabilnost zapadnih društava. Istina je da je Njemačka 1945. godine, kada je bila potpuno razorena, gladna, potpuno na koljenima, primila preko 10 milijuna protjeranih i izbjeglih ljudi. Već 1953. i 1954. godine, dakle ni 10 godina punih nakon rata, počinje tzv. ekonomsko čudo Njemačke. Danas EU, zajednicu od preko 500 milijuna ljudi može ugroziti tri milijuna izbjeglica. Tu besmislicu ne bi prihvatilo ni dijete u pučkoj školi. Kažu da bi izbjeglice mogle dovesti u pitanje blagostanje zapadnih društava. Među 10 najbogatijih država na svijetu sedam je iz EU-a. Ponavljam, gladna, razorena, uništena Njemačka, prihvatila je 1945. preko 10 milijuna ljudi koji su izbjegli ili su protjerani. Prebogata EU, nitko ne zna, nitko nije u stanju izračunati koliko bogatstava je u tim društvima, mogla bi propasti ako prihvati tri milijuna izbjeglica. Uzimam ovaj primjer samo da upozorim na to koliko se politikom ili pravom politikom u stvari proizvodi raspoloženje, stvara atmosfera u jednom društvu.
Je li to možda razlog da se stvorila atmosfera da Europa ide u desno i da se boji islama?
Europa se boji svega. Europa se boji islama, to jest ljudi u Europi. Ljudi u Europi se boje klimatskih promjena, boje se burze, jer se sustavno proizvodi strah. Zašto, ne znam. Osjećam se glupo kada ovako govorim jer ispada da ja slutim neke zle namjere u nekim skrivenim centrima moći. Ne, ne slutim, ne tvrdim ništa, ali vidim da se sustavno proizvodi strah u društvima EU-a. Tu su nebrojeni strahovi. Prije nekoliko dana sam se našalio s prijateljem koji je direktor u jednom osiguravajućem društvu i pitao ga: kada će početi prodavati osiguranja od smrti, bolesti, starosti. Vjerujte, kada bi se to ponudilo, ljudi bi masovno sklapali ugovore s tim osiguranjima. Zašto? Možda se radi o tome da je nastao svijet u kojem čovjek više nije kod kuće. Možda se radi o tome da nas je tehnika toliko ispraznila, jednu po jednu od naših sposobnosti inženjeri su prenosili u strojeve, tako da smo mi nekako ostali prazni. Imamo dojam da ništa ne ovisi o nama.
Malo je stvari o kojima odlučujemo sami
Je li to razlog što Vi nemate mobilni telefon niti e-mail adresu?
Nemam ništa od ovih modernih uređaja jer uporno vjerujem da dok ja nešto mogu i dok nešto u mom životu ovisi o meni, ja možda imam smisla. Globalizirani svijet je postao prevelik, suviše nepredvidiv. Sve više osjećamo da u našim životima gotovo ništa ne ovisi o nama. Od stvari na koje vi ne možete utjecati, ne možete razumjeti, do kojih nemate pristupa ovisi sudbina vaša i vaše djece. U tim uvjetima ljude naseljava i zaposjeda strah. Strah je, ako mene pitate, dominantan osjećaj danas u svijetu. Zato tvrdim da naša društva, čak i društva na Zapadu, nisu više stvarno demokratska društva utemeljena na načelima racionalng mišljenja, razumijevanja, itd. Ljudi kojim vlada strah ne grade društva, oni su masa.
Fenomene i procese koji se događaju u društvu možemo razumjeti samo onda kada sve aktere tih procesa vidimo kao subjekte i pokušamo razumjeti logiku i način djelovanja tih pojedinih subjekata. Jedan subjekt su zapadna društva, recimo EU. Drugi subjekt su SAD. Treći subjekt su pojedine države u tzv. muslimanskom svijetu koje su bombardirane, razorene i uništene. Jedan subjekt su muslimanske države na Bliskom istoku koje nisu bombardirane, ali imaju marionetske vlade.
Poseban subjekt su muslimanske države koje nisu bombardirane i imaju vlade koje su samostalne, barem u određenoj mjeri, onoliko koliko se danas u svijetu može biti samostalan. Opet su poseban subjekt muslimani koji žive u zapadnim društvima i organizirani su u muslimanske zajednice ili pak nisu organizirani u te zajednice nego su se integrirali u zapadna društva. Sve te elemente procesa koji se odvijaju, morali bi smo uzeti u obzir da bismo te procese razumjeli.
Suočavanje s prošlošću
Povijest se ponavlja. Jesu li BiH i njezini građani naučili lekciju iz novije prošlosti? Koliko su se oni spremni suočiti s prošlošću?
Netko je jednom rekao: “Povijest je učiteljica života, ali smo mi loši đaci”. To isključivo ovisi o pojedincu. Dok imate na vlasti stranke koje se predstavljaju kao nacionalne stranke, a prodaju nacionalističku retoriku, jasno je da ozbiljnog suočavanja s prošlošću ne može biti. Ja nipošto ne poričem realnost društava, odnosno nacija kao kulturnih zajednica. Činjenica je da slika svijeta jednog čovjeka uveliko korespondira s nekakvim kolektivnim iskustvima, s povijesnim iskustvima zajednice u kojoj je taj čovjek odrastao.
Ja ne mogu ne misliti, ne doživljavati svijet kao Bosanac. Jer sam u Bosni odrastao, moja slika svijeta se formirala u Bosni i ja dijelim iskustva te zajednice tamo. Problem je u tome što tzv. nacionalne, odnosno nacionalističke stranke uporno proizvode jednostrane, falsificirane, lažne, krive, pojednostavljene slike vlastite prošlosti. U slici naše prošlosti ni jedna od vladajućih stranaka uopće ne progovara o našim grijesima, našim greškama, našim zločinima koji su počinjeni u naše ime ili smo ih mi sami počinili. Sve dotle dok vi sebe proglašavate anđelom, a mene vragom, mi ne možemo razgovarati, ne možemo se razumjeti i ni jedan od nas ne može spoznati samoga sebe.
DW/Informer.ba
