Kolektivna ostavka turskog vojnog vrha koja se desila krajem prošle sedmice je bila vrlo dramatična, ali ne i iznenađujuća.
Još davno je turska vojska izgubila ulogu „jedinog zaštitnika“ koju joj je dodijelio Kemal Ataturk i okrenula se premijeru Recepu Tayyipu Erdoganu, piše Wall Street Journal, a prenosi RSE.
U svim normalnim demokratskim državama narod ima kontrolu nad vojskom tako da Turska više nije izuzetak u tom pogledu.
Vojni lideri i šefovi tri vojna sektora su podnijeli ostavku kao znak protesta zbog kontinuirane istrage ultranacionalističkih zavjernika. Oko 250 aktivnih i umirovljenih oficira, skupa sa akademicima, aktivistima i novinarima je upleteno u tzv.slučaj Ergenekon.
Uhapšeni oficiri su prozvani „nepodobnim za promicanje“ na ovosedmičnom sastanku Vojnog vijeća koji se održava dva puta godišnje. Nezadovoljni svojim položajem, četiri generala su najavila odlazak u prijevremenu mirovinu. Premijer Erdogan će sada morati oformiti novo vođstvo za drugu najjaču vojnu silu u NATO-u.
Ostavke su usljedile nakon dugoročnih napora premijera Erdogana da reformira turski politički sistem koji je formiran još u vrijeme Ataturka prije gotovo stotinu godina. Vojska je potpisala sadašnji Ustav 1982.godine, nakon državnog udara i od tada odbija priznati bilo kakav politički autoritet.
Modernizacija i demokratizacija
Da li će se Turska razviti u liberalnu demokratsku državu ili zamijeniti Ataturkove ideje novim autoritarnim modelom uveliko ovisi o premijeru Erdoganu koji je u junu dobio ogromnu većinu glasova i sada kontrolira sve važne institucije. Turska je uzor mnogim arapskim zemljama i pozitivan primjer bi stoga bio vrlo poželjan.
Iskustva iz proteklih osam i više godina pozivaju na oprezni optimizam.Erdogan se otrgnuo od islamističkog pokreta i uveo nekoliko neočekivano pozitivnih promjena u Turskoj. Fiskalna i prijateljska politika je pokrenula nacionalni preporod i povećala popularnost vladajuće Stranke prava i razvoja (AKP). Turska ekonomija je doživjela najveći porast u svijetu (oko 11 posto) u prvih nekoliko mjeseci tekuće godine.
Erdogan je pokušao ukolniti stigmu vezanu uz prakticiranje islama koja potiče iz vremena Ataturka. Vojska i sud, drugi ključni stub Ataturkove Turske su pokušali zaustaviti AKP i utjecati na biračko tijelo.
U proljeće 2007, generali su objavili prijeteću izjavu na svojoj web stranici, zahtijevajući prijevremene izbore. Od 1960. godine je vojska sprovela tri snažna i dva blaga državna udara, ako uzmemo u obzir i ovaj „virtualni“.
Premijer Erdogan je odrastao u opasnoj istambulskoj četvrti i postao jedan od najutjecajnijih turskih lidera nakon Ataturka. Za to je bila potrebna hrabrost, karizma i politička britkost. Manje zadivljujuće Erdoganove osobine su njegova sposobnost da uvrijedi i napadi njegove vlade na medije koji su posebno uznemirujući.
Erdogan je modernizirao Tursku, ali da li će je demokratizirati je veliko pitanje. Mogao je umanjiti zabrinutost i biti popustljiviji u vojnoj čistici te pronaći kompromis koji je u skladu s pravima i pravnom zaštitom. Ataturkove ideje će se lakše preboljeti ukoliko budu zamijenjene prvom trajnom i izdržljivom demokracijom u islamskom svijetu.
Informer.ba
