Međunarodni krivični sud za bivšu Jugosloviju, odlučio je prošlog četvrtka da oslobodi dvojicu zvaničnika srbijanske službe Državne bezbjednosti, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića.
Oslobađajuće presude su samo jedan u nizu dramatičnih preokreta pred Tribunalom od prošle godine, i uklapaju se u evoluciju institucije koja je stigla uz zavijanje, udarala po malo na sve strane neko vrijeme, a po svemu sudeći otići će uz jecaje.
Stanišić i Simatović imali su najznačajniju ulogu u stvaranju, obučavanju, naoružavanju, finansiranju i upućivanju nekoliko paravojnih grupa odgovornih za veliki broj zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mučno obrazloženje Tribunala u presudi na 800 stranica nudi neke fascinantne podatke.
Potvrđuje da su zločini počinjeni, te ih opisuje do najmučnijih detalja. Imenuju se žrtve, imenuju se počinitelji, i u većini slučajeva postoji direktna veza između optuženih i neposrednih počinitelja.
Nakon toga se odbija da budu osuđeni, s obrazloženjem da dokazi ne pokazuju da je podrška za kriminalce bila “specifično usmjerena na počinjenje krivičnih djela.”
Iako sudsko vijeće potvrđuje da je udruženi zločinački poduhvat za stvaranje etnički homogenih sredina postojao, oni odbacuju teoriju da konkretni doprinosi ostvarenju tog poduhvata sami po sebi ne predstavljaju krivicu.
Prema načinu na koji je sud radio može se zaključiti da su tražili dokaze o zločinima koje ni jedan kriminalac iza sebe ne ostavlja.
Ograničenost standarda je sugerisana od strane zbunjujuće ocjene u presudi – većina u Tribunalu “smatra da je Stanišićevo pozivanje na ubistva i njegova izjava da “ćemo ih istrijebiti u potpunosti“ bila previše nejasna kako bi se tumačila kao potvrda da je Stanišić dijelio namjeru da nastave do navodnog zajedničkog zločinačkog cilja.”
Kako je sud došao do tačke, u kojoj odustaje od ambicije da donese pravdu za žrtve mir u regionu, i mjeru istine u priči o nasilju u bivšoj Jugosloviji, i sada iskupljuje ljude koji su direktno usmjeravali one koji su činili zločine?
Odgovor djelimično leži u odluci Tribunala iz februara kojom je žalbeno vijeće oslobodilo generala Momčila Perišića, načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije koji je bio optužen za pomaganje u zločinima koje je počinila vojska bosanskih Srba.
Tužiteljstvo je tvrdilo da je naoružavanjem, finansiranjem i pružanjem vojne i obavještajne pomoći tim snagama, Perišić napravio genocid i zločine protiv čovječnosti. Žalbeno vijeće je zaključilo da nijesu nađeni dokazi da je Perišićeva namjera nije bila da se ta pomoć koristiti za činjenje zločina, zbog čega njegova osuda ne može biti prihvaćena.
Taj je „specifično usmjeravan“ standard predstavljen ove godine od strane predsjedavajućeg sudije Teodora Merona, Amerikanca, i citiran kao glavni autoritet tokom čitanja oslobađajuće presude obavještajcima prošlog četvrtka (30. maj 2013.).
U povezanoj presudi novembra prošle godine, žalbeno vijeće oslobodilo je Antu Gotovinu i Mladena Markača, dva hrvatska generala koja su bili optuženi za zločine nad srpskim civilima u Hrvatskoj zbog prekomjerne upotrebe sile.
U suštini Žalbeno vijeće (takođe pod predsjedavanjem sudije Merona) utvrdilo je da ne postoji pravni standard koji omogućava sudovima da prave razliku između legitimnih i nelegitimnih vojnih ciljeva.
Ovi dramatični obrti prate decenijsku praksu ICTY koja je težila da se uspostavi vladavina prava nad vojnim i paravojnim aktivnostima u oružanim sukobima.
Zajedno s nekoliko drugih presuda, prvostepne presude Perišiću, Gotovini i Markaču izgledale su kao putokaz za definisanje zapovjedne odgovornosti i zaštite civila.
Glavne presude nakon 2000. uslijedile su nakon inicijalnog sušnog perioda u kojem je Tribunal, osnovan 1993. godine proveo s niskim brojem neriješenih predmeta, neadekvatnim budžetom i bez moći da prisili isporučivanje osumnjičenih ili svjedoka.
Tokom tapkanja u mjestu 1990-tih pokušavali su izgraditi presedan kroz procesiuranje nižerangiranih oficira.
Promjenama režima u Srbiji i Hrvatskoj 2000-tih Tribunalu je omogućen pristup do višerangiranih osumnjičenih, a ambiciozni tužitelji krenuli su otkrivati i progoniti lanac komandovanja iza velikih zločina u ratu. Tribunal je pokušao a ponekad i uspijevao da optuži šefove država, više generale i istaknute počinioce zločina na terenu.
Njegove presude uključuju i veliki presedan za zločin genocida, za tretman seksualnog nasilja kao kršenja međunarodnog prava, kao i za model odgovornosti za velike zločine.
Do trenutka kada je Tribunal izdao svoje posljednje optužnice 2005-te, mnogi posmatrači su se osjećali ugodno tvrdeći da sud predstavlja uspješan napor da se uvede vladavina prava na području gdje se tek rijetko se usudio kročiti.
Vjerovatno nikada nećemo u potpunosti znati razloge zbog kojih su sudije odlučile da promijene kurs Tribunala i to u njegovim završnim koracima prije zatvaranja, a ključne ličnosti objavile su memoare.
Jedna mogućnost je da, dok uspostavljanje pravnih standarda izgleda u redu za male i marginalne države poput onih koji su uključene u jugoslovenski konflikt, to bi prijetilo fleksibilnosti moćnijih država koje će vjerovatno biti uključene u sukobe u budućnosti.
Odbijanje osnove odgovornosti u tri glavne oslobađajuće presude u prošloj godini uključuje ciljanje civilnih objekata i naoružavanje i finansiranje snaga koje su činile zločine.
Ne treba se mnogo protezati da bi vidjeli dokle se sežu implikacije koje će presedani u slučajevima kao što je ovaj imati za aktivnosti moćnih država u zemljama poput Sirije i Afganistana.
Nešto od ovog rezonovanja može izgledati kao poziv za teoriju zavjere u potrazi za grešnim uticajima na odluke sudija u Tribunalu. Ali konspiracija nije neophodna da bi se objasnilo da sudije predstavljaju države koji su ih nominavale za Sud, i da je pravo konzervativna profesija.
Za posmatrača sa strane loše izgeda to što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju bio na putu da uspostavi revolucionarni presedan, sa svim što to podrazumijava, a onda se strmoglavio unazad.
Završni krug sudske prakse Tribunala predstavlja tužan kraj priče o sudu koji je osnovan sa malom nadom, ohrabrio mnoge, a zatim sve odbacio.
Autor: Eric Gordy za International Herlard Tribune/ Radio Slobodna Evropa
*Eric Gordy predaje politiku i sociologiju Jugoistočne Evrope na University Collegu u Londonu. Nedavno je izdao knjigu „Krivica, odgovorost i poricanje: Prošlost i ulozi u post-Miloševićevoj Srbiji“
Informer.ba
