Bosna i Hercegovina muku muči sa stalnim porastom maloljetničkog kriminala, ali, za razliku od zemalja kao što je Mađarska, Federacija BiH tek treba razviti široku paletu rehabilitacijskih programa koji ne dozvoljavaju maloljetnim prestupnicima da izrastu u okorjele kriminalce.
Dino je imao samo 16 godina kada se jedne noći, pod dejstvom alkohola, potukao i nožem izbo četvero ljudi u selu blizu Cazina na sjeveru Bosne. Bosanskom pravosuđu trebalo je tri godine da ga zbog ranjavanja tih četvero ljudi konačno smjesti na 15 mjeseci u popravnu ustanovu. Dino – što nije njegovo pravo ime – već je bio napunio 19 godina kada je završio u zatvoru. Dino sada ima 21 godinu, živi u Velikoj Kladuši, gradiću na sjeveru Bosne, a tokom ljeta radi u poljima Slavonije u Hrvatskoj. On štedi novac da bi preživio duge bosanske zime bez posla i, unatoč teškom radu i finansijskim problemima, sretan je što je prošlost kriminalca ostavio za sobom. “Nisam mogao da držim nož u ruci zauvijek, morao sam promijeniti život”, kaže on.
Dino je, međutim, izuzetak od pravila u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), jednom od dvaju entiteta u duboko podijeljenoj državi u kojoj je maloljetnički kriminal skočio za skoro 20 posto od januara do juna 2010., i u istom periodu ove godine, prema <http://www.fup.gov.ba/index.php?option=com_frontpage&Itemid=22&limit=9&limi tstart=9> podacima policijske službe Federacije. Prema tvrdnjama posmatrača i profesionalaca, unatoč rastu stope zločina, djeca se uporno provlače kroz sistem jer razne ustanove zadužene da maloljetne prestupnike drže podalje od ulica, preopterećene su, nemaju dovoljno finansijskih sredstava, a imaju manjak osoblja.
Oni kritički nastrojeni tvrde i da ne postoji mnogo programa rehabilitacije. Umjesto toga, mladim prestupnicima prečesto se dozvoljava da izrastu u okorjele kriminalce, od kojih će neki počiniti na stotine zločina prije nego što završe u zatvoru kao punoljetni. Uz to, nacrt zakona koji bi, kažu oni, unaprijedio sposobnost Federacije da osigura odgovarajuće programe rehabilitacije zapeo je u entitetskom parlamentu. Dok druge evropske zemlje, poput Mađarske, ulažu u suzbijanje maloljetničkog kriminala uvođenjem posredovanja zajednice i principa restorativne pravde, Federacija BiH ozbiljno kaska za njima.
“Armija” budućih kriminalaca
Mićo Letić, glavni inspektor za maloljetničku delinkvenciju u MUP-u Kantona Sarajevo, u Federaciji Bosne i Hercegovine, vjeruje da se problemi prosto odlažu za buduća vremena: “Godišnje imamo toliko višestrukih prestupnika da će, za deset godina, oni činiti armiju od 1.500 kriminalaca. Mora se pod hitno usvojiti novi zakon o maloljetničkom kriminalu, zato što je država potpuno omanula i imamo potrebu za državnom politikom o maloljetničkoj delinkvenciji.”
Letić je zabrinut i zbog nesposobnosti Federacije da, prije svega, spriječi djecu da počine zločin i zbog načina na koji se ophodi prema prestupnicima mlađim od 14 koji <http://www.iccnow.org/documents/criminal-code-of-bih.pdf> još nisu napunili godine krivične odgovornosti.
“Brine me to što su u prvih osam mjeseci u Kantonu Sarajevo 342 prekršaja počinili maloljetni prestupnici, što je 12 posto više nego prošle godine. To je ukupno 177 mladih, a broj prvobitnih prestupnika povećao se za 51,3 posto. Ključni problem je uzrast prestupnika, koji sve vrijeme pada. Među njima je 25 djece mlađe od 14 godina, kojima se ne može suditi”, kaže on. Djecom mlađom od 14 godina ne bavi se kazneni pravosudni sistem. Umjesto toga, ona potpadaju pod nadležnost socijalnih službi.
Ko je kriv?
Trenutno su tri posebna odjela – pravde, rada i socijalne politike, i policije – zadužena za maloljetne prestupnike koji su, u vrijeme kada su počinili zločine, imali između 14 i 18 godina. Policijski službenici, socijalni radnici, savjetnici za mlade, osoblje popravnih ustanova, tužitelji i sudije u Federaciji Bosne i Hercegovine, svi ističu teške uslove rada u svojim službama, žaleći se uglavnom na nedostatak sredstava i stručnog osoblja. Međutim, oni često navode da su za te probleme odgovorni drugi “u lancu”.
“Sve počinje s policijom, gdje se mladi prestupnik odvodi i gdje može biti zadržan 24 sata. Policija zove roditelje, ali maloljetnici često potiču iz razorenih porodica i roditelji se ne pojavljuju. Policajci tada zovu socijalne radnike, ali obično ni oni ne dolaze, jer nema dovoljno socijalnih radnika”, objašnjava Džanan Berberović, bivši psiholog za maloljetne i starije maloljetne prestupnike, koji je bio zadužen za Dinu u tuzlanskom zatvoru.
On tvrdi da policija često pušta mlade na slobodu pošto pošalje izvještaj tužiteljima koji odlučuju da li će dizati optužnicu protiv njih. Socijalni radnici se potom pozivaju da prisustvuju saslušanjima ako su roditelji spriječeni ili odbijaju doći. Dok je ovaj proces u toku – a on je obično mučan i spor – maloljetnicima je dozvoljeno da divljaju ulicama i često ponove prestup. Berberović kaže da je čak i dječak koji je priznao ubistvo beskućnika pušten na slobodu, jer “nikome nije stalo” do žrtve. Drugi primjećuju da nadležne vlasti imaju problem da smjeste mlade u odgovarajuće ustanove, čak i Jasmina Kosović, sutkinja Suda Bosne i Hercegovine, koja je godinama radila s maloljetnim prestupnicima.
“Ponekad sam morala ostajati s maloljetnicima u sudskoj zgradi. Ponekad sam morala zvati ambulantna kola da bih im našla smještaj, jer ih nijedna druga ustanova nije htjela. Znam da policajci ‘zaziru’ od maloljetnika koje neko treba prihvatiti, jer ne znaju kuda da ih šalju”, tvrdi ona. Neki pak misle da socijalni radnici imaju previše uticaja na kazne koje se izriču mladim prestupnicima. “Centrima za socijalni rad daje se previše moći nad mladim prestupnicima, tako da oni utiču na odluke sudija. Mogli bismo izdejstvovati neka poboljšanja, ali to bi zahtijevalo da se sukobim sa socijalnim radnicima i sudijama… jer su oni preblagi”, kaže tužitelj iz Kantona Sarajevo koji je tražio da ostane anoniman.
S druge strane, socijalni radnici tvrde da su surove ekonomske prilike, zajedno s promjenama strukture stanovništva poslije ratova ‘90-ih, rezultirale zapostavljanjem bosanske omladine i negativnim uticajima na nju. Većina kaže da na raspolaganju imaju premalo sredstava da bi se ozbiljno bavili ovim pitanjima.
Kazne koje se primjenjuju “neozbiljne”
Kritički nastrojeni žale se da su kazne izrečene mladima koji se ne upućuju u disciplinske ili vaspitne centre preslabe, posebno kada se od roditelja traži da pooštre nadzor nad svojom djecom. “Postoje mnoge nelogičnosti u vezi s mjerom kada se od roditelja traži da nadgledaju svoju djecu, jer su upravo roditelji često uzrok problema… Najčešća sudska mjera je traženje izvinjenja, što je zapravo najmanje efikasno i strašno neozbiljno”, kaže Samir Suljagić, direktor Disciplinskog centra “Vogošća” u okolini Sarajeva.
Većina mladih koji se smještaju u vaspitne ili disciplinske centre pohađa dnevne programe u otvorenim ustanovama. Relativno mali broj njih upućuje se da živi u tim institucijama, a još manji broj osuđuje se na zatvorske kazne sa strogim režimom. Centar “Vogošća” jedan je od dvaju disciplinskih centara za maloljetnike u Federaciji i može primiti 18 maloljetnika – osam za stalno i deset kao polaznike dnevne nastave. Prema zakonu, maloljetnici mogu ostati u Centru maksimalno 20 noći ili pohađati 30 dnevnih nastava.
Suljagić kaže da sudovi uglavnom više vole poslati maloljetnike samo na dnevni boravak, i dodaje: “Ovaj kratkoročni postupak nije dovoljan.” S njegovim stavovima slaže se Nikola Bender, pomoćnik direktora Zavoda za vaspitanje muške djece i omladine “Hum”, također u okolini Sarajeva. “Hum” je otvorena institucija, ali tamo maloljetnici borave duže nego u disciplinskim centrima. Može primiti 30 mladih koje ovdje upute sudovi ili socijalni radnici. Bender kaže da se oko 60 posto polaznika uspješno rehabilitira, a ta bi stopa bila i veća da se maloljetnici brže smještaju u te centre.
Predloženi zakoni za maloljetnički kriminal
Drugi entitet u Bosni i Hercegovini – Republika Srpska – usvojio je 2009. godine novi zakon o maloljetničkom prestupništvu u skladu sa standardima EU. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine tek treba usvojiti takav zakon. Sutkinja Kosović, koja je sastavila prijedlog zakona o maloljetničkom kriminalu, kaže da će nove mjere popraviti “prevenciju i reformiranje”.
“Postojat će specijalizirani i obučeni tužitelji, sudije i socijalni radnici. Bilo bi lijepo kada bi i advokati i drugi znali sve o pravima djece. Bar jedan član Sudskog vijeća morat će poznavati međunarodne standarde. Nismo bogata država da bismo mogli ulagati u zatvore, mi moramo ulagati u prevenciju”, kaže ona. Ne slažu se svi s tim.
Suljagić, direktor Centra “Vogošća”, poziva se na član 89 nacrta zakona, poznatiji kao “načelo oportuniteta”, koji tužiteljima dozvoljava da odustanu od slučajeva, čak i kada postoje dokazi, a počinjeni zločin podliježe novčanoj ili zatvorskoj kazni do pet godina. “To je za nas neprihvatljivo, a može biti veoma štetno po društvo ako se dozvoli pozivanje na ‘načelo oportuniteta’ za zločine koji zahtijevaju najstrožije kazne predviđene za maloljetnike, što je pet godina u popravnoj ustanovi. To šalje pogrešnu poruku maloljetnicima i javnosti uopće”, kaže on.
Mirza Ustamujić, poslanik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, također je kritički nastrojen: “Nema krivičnih gonjenja za tako ozbiljne prekršaje kao što su ubistvo, pokušaj ubistva ili seksualno zlostavljanje… Ne možemo prihvatiti predložene metode u društvu kojim već vladaju nasilje i očaj.” Sanin Pačariz, pravni savjetnik pri Ministarstvu pravde, priznaje da se trenutno “maloljetničkoj delinkvenciji ne pristupa na odgovarajući način”, i dodaje: “Možemo se samo nadati da će novi zakon, prilagođen načelima Evropske unije, donijeti nekakve rezultate.”
U pisanoj izjavi, pravni odjel Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju <http://www.osce.org/> ističe da predloženi novi zakon “predstavlja značajan korak” u usaglašavanju maloljetničkog pravosuđa s međunarodnim standardima i napredak u pridruživanju Evropskoj uniji. Međutim, OSCE upozorava: “Nadležna vladina tijela na nivou Federacije i kantona moraju izdvojiti neophodna finansijska i ljudska sredstva. Bez iskrene posvećenosti sprovođenju zakona, on ne može ostvariti svoje ciljeve.”
I dok se različite vlasti prepiru oko zakona, žrtve zločina žive u strahu da će ponovo biti opljačkane ili napadnute. Kata Nikolić (78) još čeka da vidi hoće li policija sudski goniti bilo kojeg od mladića što su je napali – strgnuvši joj zlatnu ogrlicu s vrata – u junu ove godine. “Jedan od napadača bio je veoma mlad, imao je možda 15 godina”, prisjeća se ona. U međuvremenu, ona odbija napustiti svoj stan, a čak se plaši i otvoriti vrata kada joj neko kuca.
Drugačije u Mađarskoj
I Mađarska je bivša komunistička zemlja, ali ona se nije morala nositi s kolapsom institucija, kao što je bio slučaj u Bosni poslije ratova i raspada bivše Jugoslavije u prvoj polovini ‘90-ih. Iako je Mađarska, koja je članica EU od 2004., sprovela reforme i posebne mjere da bi usaglasila svoj krivičnopravni sistem sa evropskim načelima, ova zemlja imaj visoko razvijeni zakon o maloljetničkoj delinkvenciji još od 1908. godine.
Umjesto zatvaranja maloljetnika, osnovu mađarskog pravosudnog sistema čine rehabilitacija i upotreba alternativnih kazni, kao što su posredovanje i reformatorski programi. “Trudimo se da damo prednost disciplinskim mjerama i uslovnim kaznama u odnosu na kažnjavanje. Naravno, mora se prvo utvrditi da zločin nije težak i da nije podložan najvećoj mogućoj kazni”, kaže dr. Péter Bogár, šef Odjela za zaštitu djece i omladine pri Uredu glavnog tužitelja u Budimpešti.
“U takvom okruženju, tužitelj ima sasvim novu ulogu. U slučajevima maloljetnika, izvještaj o socijalnim uslovima života – koji sastavlja nadzornik za uslovnu slobodu – i izvještaj iz škole obavezni su elementi zvaničnog policijskog dosjea. Proučavanje socijalnih uslova života prestupnika veoma često je ključno za odluku sudije.” I u Mađarskoj se krivično odgovoran postaje sa 14 godina, a mlađima od 14 koji su počinili zločin bave se agencije za zaštitu djece. U prosjeku, između 6.000 i 7.000 maloljetnika krivično se goni svake godine u Mađarskoj, a oko 25 posto njih dobija zatvorsku kaznu, prema Ujedinjenoj bazi podataka istražne, tužilačke i pravosudne statistike (ENYÜBS). U praksi, većina kazni se ukida. U zatvor svake godine ide oko četiri posto mladih prestupnika, dok većina njih dobija uslovnu kaznu.
Rehabilitacija prije kazne
Svake godine, između 200 i 300 mađarskih prestupnika za koje sudovi smatraju da nisu uspjeli popraviti ponašanje pod uslovnom kaznom i nadzorom, šalje se u popravne ustanove kao što je “Rákospalotai Javítóintézet”. Rehabilitacija čini srž budimpeštanske R <http://www.leanynevelo.hu/> ákospalotai Javitóintenzet , popravne ustanove za maloljetne djevojke. Sve štićenice počele su služiti kazne između 14. i 18. godine. Umjesto da kaznu služe u zatvorima za mlade, specijalne sudije sudova za maloljetnike šalju djevojke ovamo na period između jedne i tri godine, u nadi da će ih vrijeme provedeno ovdje odvratiti od zločina.
Režim u “Rákospalotai Javítóintézetu” nije toliko strog kao u tradicionalnim popravnim domovima. Štićenice moraju živjeti po određenim uslovima, ali njihovim porodicama je dozvoljeno da posjete centar jednom u dvije sedmice, dok same djevojke smiju pod nadzorom ići kući jednom mjesečno. Djevojke su počinile zločine kao što su pljačke, ili su višestruke sitne prestupnice, a program je smišljen tako da ih spriječi da izrastu u okorjele, vjerovatno nasilne, punoljetne kriminalke. One su podvrgnute specijalističkoj obuci koja im pomaže da pronađu posao i ponovo se uklope u društvo.
“Ovo su posebne, alternativne kaznene mjere, to nije ‘pravo’ kažnjavanje. Ako sud smatra da prestup nije dovoljno težak za zatvorsku kaznu, djevojke se šalju u našu ustanovu. Ovdje je naš prvenstveni cilj da im izgradimo ličnost, da ih pripremimo da vode bolji život”, kaže Erzsébet Hatvani, jedna od direktorica “Rákospalotai Javítóintézeta”. Drugi direktor centra, András Szim, kaže da većina djevojaka potiče iz razorenih i disfunkcionalnih porodica. “Iskreno govoreći, one su odrasle u veoma lošim društvenim prilikama: većina ih ima porodice, ali su one siromašne, obično nisu u radnom odnosu. Njihovo društveno okruženje im ne pruža mnogo prilike za normalan svakodnevni život”, kaže on.
Alternativne kazne preblage?
U Mađarskoj se slučajevi mladih prestupnika obrađuju u specijalnim sudovima još od početka 20. stoljeća. Sudovi su bili uglavnom nezavisni, ako ne računamo reformu tokom komunizma, kada im je autonomija bila privremeno oduzeta. Kao i u drugim evropskim zemljama, alternativne kaznene mjere umjesto zatvora za maloljetne prestupnike izazvale su mnoge kontroverze, naročito tvrdnje da su ove mjere isuviše blage. Ukupna stopa ponovljenih prestupa za maloljetnike u Mađarskoj bila je 26,5 posto 2009. godine i 25,2 posto 2010. godine, prema statističkim podacima iz ureda Nacionalnog vijeća pravde. Spominjala se čak i mogućnost spuštanja granice krivične odgovornosti sa 14 godina, ali taj prijedlog nije se do današnjeg dana našao ni u jednom nacrtu zakona.
Eszter Sárik je istraživač-saradnik pri Nacionalnom institutu za kriminologiju u Budimpešti specijalizirana za maloljetničko prestupništvo. Ona ističe da međunarodni zakoni i preporuke naglašavaju važnost alternativnih kaznenih mjera nasuprot zatvorskih kazni za maloljetnike, uz uvažavanje društveno-ekonomskih prilika mladih. “Po mom mišljenju, pravosudnom sistemu za maloljetnike ponekad je teško pomiriti ‘populističke stavove’ s ličnim i profesionalnim ubjeđenjem sudija i tužitelja. Što se tiče maloljetnih prestupnika… naš krivični zakonik kaže: ‘Najvažniji cilj svakog kažnjavanja ili mjere na koju je maloljetnik osuđen jeste da pozitivno utiče na izrastanje dotičnog maloljetnika u korisnog pripadnika društva”, primjećuje ona.
Sárik odbacuje populističke stavove prema kojima su alternativne kaznene mjere preblage za mlade kriminalce i naglašava da između 60 i 70 posto prestupa koje počine maloljetnici jesu relativno laki, nenasilni prestupi protiv nečije svojine. “Ove mjere i kazne razvijaju osjećaj odgovornosti kod maloljetnika i pružaju im šansu da se poprave”, kaže ona.
Specijalni sudovi za maloljetnike
Međutim, konzervativna vlada izabrana u aprilu 2010. godine uvela je promjene čiji je cilj bilo smanjenje broja slučajeva nagomilanih u prvostepenim sudovima za maloljetnike. Od septembra 2011. godine, svi su sudovi nadležni za maloljetničke slučajeve. Ove reforme izazvale su oštre kritike profesionalaca koji vjeruju da se samo specijalne sudije i tužitelji za maloljetnike mogu nositi s mladima na odgovarajući način, pa i da im izreknu primjerene kazne, bilo da se radi o posredništvu, reformatorskim programima ili čak zatvorskim kaznama.
Dr. Andras Vaskuti, sudija iz Budimpešte i profesor na prijestolničkom univerzitetu, žestoko kritizira ove promjene. “U Mađarskoj ovih dana imamo refleksne reakcije umjesto ozbiljnog pristupa maloljetničkom prestupništvu. Došlo je do nekakvog napretka, ali lekcija nije naučena, najnovije izmjene su u direktnoj suprotnosti s onim što su sudije i nadzornici za uslovnu slobodu doživjeli u radu s maloljetnicima”, kaže Vaskuti.
On kaže da omogućavanje da maloljetnicima sude oni koji nisu za to specijalizirani jeste “korak nazad” i u suprotnosti sa “evropskim načelima”. Glasnogovornik mađarskog ministarstva pravde kaže da su promjene uvedene da bi smanjile kašnjenja u prvostepenim sudovima koji ranije nisu bili u mogućnosti procesuirati maloljetničke slučajeve, ali insistira na tome da je “kriterij ostao isti” kada se radi o angažiranju sudija.
Naša djeca, naša budućnost
Za to vrijeme u Bosni, čini se da se tužitelji, sudije, policajci i socijalni radnici tek počinju hvatati ukoštac s problemom koji godinama muči većinu evropskih država – usaglašavanjem potreba i prava maloljetnih prestupnika s dobrobiti ostatka društva. U junu ove godine, Ramiz Kadić, zamjenik gradonačelnika Sarajeva, izjavio je, u prostoriji punoj profesionalnih učesnika konferencije o maloljetničkim prestupima, da je došlo krajnje vrijeme da se prijeđe na djela. “Kao društvo, ne možemo više nuditi izgovore tako što ćemo kriviti rat za sve što nismo uradili. Ta vremena su prošla i moramo se zalagati za reformu društva”, kaže on. Kao i u svim državama, nesposobnost da se na pravi način suzbije kriminal kod mladih ne znači samo da su države iznevjerile svoju djecu, već i da su ugrozile svoju budućnost.
BOXOVI:
BOX 1: Stopa maloljetničkih prestupa u Bosni
* Maloljetnički zločini skočili su za 19,2 posto u čitavoj Federaciji
od januara do juna 2010. u poređenju sa istim periodom prethodne godine*
* Kriminal mladih skočio je 20 posto u Kantonu Sarajevo tokom prošle
godine*
* Većina
<http://www.fup.gov.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=13155&Itemi d=69> zločina koju su počinili maloletnici u 2010. odigrali su se u najvećim kantonima: Tuzla (442 zločina) i Sarajevo (427)*
* Prema podacima Vlade Sarajevskog kantona, postoje samo 23 kvalificirana socijalna radnika za mlade koji rade direktno sa maloljetnim prestupnicima na području sa 360.000 stanovnika.
Izvor: Direkcija Federalne policije
BOX 2: Krivični sistem za maloljetnike u Federaciji
Sudije u Federaciji Bosne i Hercegovine ovlaštene su da izriču sljedeće mjere i kazne mladim prestupnicima:
* Izvinjenje
* Pooštreni nadzor roditelja
* Pooštreni nadzor socijalnog radnika
* Dnevni boravak ili stalni boravak u jednom od dvaju disciplinskih centara u Sarajevu i Tuzli
* Stalni boravak u otvorenoj ustanovi za vaspitavanje u Humu kraj Sarajeva
* Jedna do pet godina u popravnom domu nalik zatvoru u Tuzli
* Zatvorska kazna u jedinom zatvoru za maloljetnike u Federaciji, u Zenici
Box 3: Maloljetnički pravni sistem u Mađarskoj*
* Oko 92 posto slučajeva su prestupi nižeg stepena koji se prije procesuiraju u specijalnim općinskim nego u okružnim ili višim sudovima
* U prosjeku se krivično goni između 6.000 i 7.000 maloljetnika svake godine u Mađarskoj
* Oko 25 posto osuđenih maloljetnika dobija zatvorske kazne koje se ukidaju u oko 80 posto slučajeva
* Većina maloljetnih prestupnika dobija uslovne kazne i od njih se obično zahtijeva da učestvuju u posredovanju zajednice i drugim programima “restorativne” pravde
* Sudovi godišnje šalju između 200 i 300 maloljetnika u ustanove za reformaciju
Autor: Ahmed Buric/Birn/Informer.ba
