Da li će se izlaskom Fikreta Abdića iz zatvora ponovo pojaviti aveti prošlosti ili će one konačno prestati trovati odnose među Krajišnicima.
Krajišnik ne može bez autoritarnog vođe. Ako ga stvarno nema, izmisliće ga. Arhetip takvog vođe od pamtivijeka se reprodukuje u svijesti Krajišnika, od mitskog Muje Hrnjice, preko polumitskog Hasanage Pećkog, do stvarnih historijskih ličnosti iz bliže prošlosti – Huske Miljkovića i Nurije Pozderca, te njegovih nasljednika Seada, Hamdije i Hakije, bez čijih autoriteta nije bilo ni dobra ni zla u Cazinskoj krajini.
U novije vrijeme pridružio im se Fikret Abdić i atributi koje mu pridaju njegove pristalice pripadaju neosporno arhaičnom tipu krajiškog vođe. On je “babo”, autoritarni staratelj i hranitelj, ali, s druge strane, za one koji ga osporavaju izdajnik i ratni zločinac.
Ti atributi, koji jedan drugog isključuju, prate ime Fikreta Abdića pune dvije decenije i obilježavaju njegovu paradoksalnu sudbinu. Ništa nije izmijenilo ni desetogodišnje robijanje, pa ni to što će u martu sljedeće godine biti ponovo na slobodi.
Do pred sam početak rata Abdić nije bio ni politički, a kamo li ratni vođa. Bio je sposoban i kontroverzan poslovan čovjek. Osnovao je gigantski poljoprivredni kombinat u kraju čiji poljoprivredni resursi su sasvim skučeni. U njegovom “Agrokomercu” zaposlilo se 15.000 ljudi. Cazinsku krajinu promijenio je njegov poduhvat. Agrokomerc je jedno od najvećih i najreklamiraniji bh. preduzeća u bivšoj Jugoslaviji. Onda su izbile afere, čiji konci ni do danas nisu razmršeni, a sezali su do najviših političkih i ekonomskih krugova bivše Jugoslavije.
Fikret Abdić je suđen i provodi u zatvoru nekoliko godina. Njegov poslovni poduhvat katastrofalno propada. Izlazi iz zatvora i počinje da obnavlja svoje životno djelo – Agrokomerc, i postaje “babo” koji sve može. Mada se dotad nije bavio politikom, nego bio njena žrtva, prije prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini prihvata ponudu Alije Izetbegovića da se priključi Stranci demokratske akcije, što izaziva veliko iznenađenje jer je smatran “posljednjim istinskim muslimanskim komunistom”.
Ugled “babe” daleko je premašivao region Cazinske krajine i on na izborima krajem 1990. godine dobija više glasova od samog Izetbegovića. Ipak mu prepušta mjesto Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, koje je faktički osvojio. Tu je negdje ključna tačka nekog loma u njemu. On jeste neosporni vođa među Krajišnicima, ali na političkoj i ratnoj sceni čini grešku za greškom.
Kad je izbio rat vraća se u Veliku Kladušu i u početku koristi svoje poslovne veze da obezbijedi osnovne životne potrebe stanovnicima svog kraja. Ne bira sredstva, održava relacije i sa vlastima Hrvatske i sa srpskim pobunjenicima u kninskoj krajini. Možda ipak ne bi bio proglašen za izdajnika da 1993. godine nije iznenada proglasio Samostalnu Autonomnu Pokrajinu Zapadna Bosna (SAPZB) i osnovao Narodnu vojsku Pokrajine, koja će se sukobiti sa snagama Armije BiH, to jest sa njenim Petim korpusom, kojim je komandovao Atif Dudaković.
Tu počinje kalvarija Fikreta Abdića. Iznevjerio je način vladanja krajiških vođa. Tradicionalno oni nisu potpuno poštovali ni državu, ni zakone ni ideologije, bili su neovisni, ako ne i svojevoljni i osioni, nepotkupljivi, ali i nepouzdani saveznici, koncentrisani u toj mjeri na svoj region da su se lako odricali slave i moći na višim nivoima vlasti za račun neospornog arhaičnog autoriteta u svom regionu.
Ideal kojem su težili bila je neformalna država u državi i apsolutno vladanje u regionalnom okruženju, neodređenih, fluidnih granica, izvan kojih nisu želili ni izaći. Ali – i to je ono ključno – arhaične krajiške vođe, koji su u pojedinim historijskim trenucima bili apsolutni vladari, nisu osnivali nikakve geopolitičke institucije, to jest nisu formalno proglašavali ni autonomne oblasti, ni pokrajine ni republike.
Fikret je to učinio i istog trenutka izgubio je oreol (arhaičnog) vođe jer je SAPZB postala formalno paradržava, separatistička tvorevina, koja proizvodi nov odnos prema Cazinskoj krajini i spolja i iznutra. Klasični krajiški vođa više nije neovisna individualna pojava, identifikuje se sa paradržavnom tvorevinom, oko koje se staču svi mogući interesi i utjecaji, a on sâm postaje pion tih interesa i utjecaja, sastajući se sa Karadžićem i Bobanom, ili sa Martićem.
Posljedice su poznate. Kombinacijama raznonacionalnih sukoba u Bosni i Hercegovini pridružuje se još jedna: istonacionalni sukob korpusaša i autonomaša. Bošnjačko-bošnjački sukob nije bio manje krvav i razoran od ostalih. Posljedice se osjećaju i danas. Raskol se nije ublažio. Fikret Abdić je za “korpusaše” i dalje izdajnik i ratni zločinac, za autonomaše neosporni babo koji može učiniti da njihov kraj procvjeta.
Abdićeva stranka Demokratska narodna zajednica (DNZ) vlada u Velikoj Kladuši, u 30 kilometara udaljenoj opštini Cazin na vlasti je SDA. I danas jedni na druge gledaju poprijeko. Stravičnih žrtava i razaranja bilo je i na jednoj i drugoj strani. Izginulo je, tvrdi se, oko 3.000 ljudi. Razoreno je nekoliko stotina kuća, izbjeglo više desetina hiljada Krajišnika. Pokušaji da se utvrdi bespoštedna istina o tom tragičnom raskolu i počne proces izmirenja nisu uspjeli. Život Fikreta Abdića je sav od paradoksa.
Optužen je u Bosni i Hercegovini kao ratni zločinac, ali osuđen je u Hrvatskoj na 15 godina zatvora, i to zbog osnivanja autonomije, što je u protivnosti sa Ustavom BiH! U martu će biti pušten i u Kladuši dočekan sa najvećim mogućnim počastima.
U susjednom Cazinu i Bihaću, da ne govorimo o Unsko-sanskom kantonu i cijeloj Bosni i Hercegovini slavlja neće biti. Običnog Krajišnika obuzima zebnja. Da li će se izlaskom babinim iz zatvora ponovo pojaviti aveti prošlosti ili će, naprotiv, one konačno prestati da truju odnose među Krajišnicima, piše Deutsche Welle.
Informer.ba
Mislim da je on najobičniji zločinac i licemjer, jer u jeku četničke agresije na BiH potpomognute ustaškom hajkom, on je izabrao da bude na njihovoj strani. Zahvaljujući hrabrim i čestitim Krajišnicima i herjoskom 5 korpusu taj dio BiH je sačuvan. A to što ga Babom zove grupica istomišljenika, kojima je privatno valjao, nije vrijedno spomena. Ali bi mu najbolje bilo da ode kod druga Emira Kusturice pa nek skupa dijele svoja pročetnička mišljenja.