Pojam sekularne države u Dejtonskom sporazumu, odnosno Ustavu BiH, direktno nije naveden. Istovremeno, proces depolitizacije institucija i gubljenje građanskog posljednjih godina imali su za cilj vjersko liderstvo objediniti sa političkim i državnim liderstvom, što su, kako misle neki analitičari, manje ili više vidljivo činile sve konfesije u BiH.
Zbog toga se nameće pitanje da li je BiH sekularna ili vjerska država. O tome u intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori fra Mile Babić, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu.
RSE: Gospodine Babiću, vrlo često govorite kako je za život u BiH najvažnije poštovanje različitosti. Koliko je to moguće?
Babić: Kod nas imamo razvijen nacionalizam, imamo tu nacionalnu isključivost, imamo religijsku isključivost koja drugog čovjeka prezire, potcjenjuje, omalovažava – i to vodi uzajamnoj mržnji i u uzajamne sukobe. Prema tome, ako je čovjek moralno biće, onda je on svjestan da smo mi ljudi svi jednako slobodni i jednako odgovorni za zajednički život. Razlike nas obogaćuju ako ih pravo shvatimo, jer život se umnaža u razlikama – što više razlika, to je život bogatiji, ali kod nas je problem što mi te razlike pretvaramo u suprotnosti, u uzajamnu isključivost
RSE: Ko je kriv za to?
Babić: Krive su ove naše ideologije. Nacionalističke ideologije su dovele do ovog rata. Znači, isključivost da je neko manje vrijedan zato što je pripadnik druge nacije i druge religije. To je protiv zdrave pameti, protiv morala i protiv najosnovnijega kućnoga odgoja.
RSE: Pojam sekularne države u Dejtonskom sporazumu, odnosno Ustavu BiH, direktno nije naveden, pa se zbog toga nameće pitanje da li je BiH sekularna ili vjerska država.
Babić: BiH je po svim svojim ustavima, i prije ovoga rata i u komunizmu, bila sekularna država. Kad se kaže sekularna, misli se da je ta država svjetovna, da je ona jednako pravedna za sve ljude. Znači da sve religije i sve nacije imaju jednaka prava pred tim državnim zakonima. Kad se kaže sekulana, misli se da je nezavisna, da jednaka prava daje svima, da je nepristrana.
U tom smislu sekularna država je veliko dostignuće u historiji Zapadne Evrope, i država je postala sekularna nakon Francuske revolucije kad su se religija i politika odvojile. I to je veliko dostignuće za čovjekovu slobodu – da dvije vlasti, religija i politika budu odvojene i da svaka radi svoj posao. Sad je religija odvojena, nije više državna stvar, ona živi u društvu i ona je stvar slobode čovjeka pojednica i društva. Ali sad religija i politika sarađuju na novim osnovama – kao odvojene i samostalne.
Igra religije i politike
RSE: Ima li u BiH miješanja religije u politiku, u državu?
Babić: Kod nas ima jer kod nas nije razvijena demokratija, nije ni bila nikad razvijena demokratija, a sad kada se počela razvijati demokratija, stare snage su iskoristile da ponovo povezuju religiju i politiku, pa se kod nas događa da religiozni dostojanstvenci često govore kao da su političari, a političari govore kao da su religiozni ljudi, i tako nastaje konfuzija – umjesto da svatko radi svoj posao.
RSE: Proces depolitizacije institucija i gubljenje građanskog posljednjih godina imao je za cilj vjersko liderstvo objediniti sa političkim i državnim liderstvom, što su, kako misle neki analitičari, manje ili više vidljivo činile sve konfesije u BiH. Slažete li se vi sa ovakvom ocjenom?
Babić: Slažem se, ali ja bih sad to malo objasnio i precizirao. Evo šta mi danas imamo u BiH. Mi u BiH imamo tzv. etnički nacionalizam. U kulturnom svijetu, evo u Kanadi – mi imamo gore u Kvibeku liberalni nacionalizam. To su posve dva različita nacionalizma. Njihov nacionalizam priznaje demokratska prava, sva prava liberalne demokracije, a dodatno traži da se čovjek zauzme za svoj nacionalni i religijski identitet.
To je u redu – jer oni priznaju demokratska prava savkog pojedinca i onda dodatno još nacionalni identitet ili religijski identitet. A kod nas naš etnički nacionalizam ne priznaje ljudska prava, on ne priznaje moralne principe. A jedna nacija koja ne priznaje ljudska prava čovjeka pojedinca, koja ne priznaje moralne principe, ona se pretvara u razbojničku družinu.
I što je još gore kod nas – kod nas naš etnički nacionalizam negira i stare, tradicionalne vrijednosti, a negira i nova dostignuća liberalne demokracije. To je nešto najgore što mi imamo u BiH. Znači oni ne poštuju nikakve principe, ni prava, ni pojedinca, ni moralne principe, ni naše stare, tradicionalne vrijednosti koje smo imali u svojim porodicama.
RSE: Je li to posljedica rata ili ovog postratnog društva u kome živimo?
Babić: To je logika razvoja na ovim prostorima. Na Balkanu nismo imali nikad liberalne demokratije, nismo imali nikad slobode čovjeka pojedinca, nismo imali nikad slobodu savjesti koja je temeljna sloboda, nismo imali slobodu misli, nismo imali slobodu govora – i onda je rat to još pogoršao.
Prema tome, naš razvoj stvari ide tako da sve ide nagore, umjesto da se otvorimo svijetu, da učimo od ljudi šta je demokratija. Naši ljudi rade vani, svi rade vani, pa znaju šta je demokratija. Znači ti kao pojedinac dobiješ sva svoja prava, bio u Njemačkoj, bio u Austriji… Samo kod nas ne dobije. Država je tu da štiti ljudska prava, a kod nas ih krši.
RSE: Koliko vremena treba proći da imamo tu liberalnu demokratiju o kojoj vi govorite?
Babić: Kod nas i ne zna da čovjek pojedinac je nesvediv, da on ima svoja ljudska prava. Kad bi kod nas bila jedna nacija, ne bi bilo demokratije ako svaki pojedinac ne bi bio slobodan, ako svaki ne bi imao pravo da po svojoj savjesti odlučuje, misli i govori – ne da bude puki sluga svoje stranke, ili ovih njihovih nadležnih oligarhija, zaključio je Babić u intervjuu ta RSE.
RSE/Informer.ba
