Kako bi se katolički vjernici trebali ponašati prema homoseksualnim povorkama ponosa? Može li katolik biti homoseksualac? Jesu li izjave pojedinih hrvatskih svećenika i teologa u skladu s crkvenim naukom? Ova i druga pitanja, aktualna nakon splitske i uoči zagrebačke Povorke ponosa, Jutarnji.hr postavio je katoličkom teologu, svećeniku i redovniku Frani Prceli.
Kako bi se katolički vjernici trebali ponašati prema homoseksualnim povorkama ponosa? Može li katolik biti homoseksualac? Jesu li izjave pojedinih hrvatskih svećenika i teologa u skladu s crkvenim naukom?
Na kojoj bi strani bio Isus? Ova i druga pitanja, aktualna nakon splitske i uoči zagrebačke Povorke ponosa, Jutarnji.hr postavio je katoličkom teologu, svećeniku i redovniku Frani Prceli, bivšem provincijalu Hrvatske dominikanske provincije, a danas znanstvenom suradniku dominikanskog Instituta “Marie-Dominique Chenu” u Berlinu i članu uredništva njemačkog teološkog časopisa Wort und Antwort.
Naše društvo i Crkva koja u njemu živi i djeluje očito imaju problem koji bi na početku svakog razgovora o njemu najprije trebalo jasno definirati. Dakle, u čemu je zapravo problem?
– Odgovor na vaš upit jest jedan vrlo kompleksan pothvat. Bez umišljanja da je moguć cjelovit odgovor, te ujedno svjestan izloženosti opasnosti pojednostavljivanja dijagnoze “problema” želim pokušati reći sljedeće: Prvo, mi se ne razumijemo; drugo, ne razumijemo se jer ne razgovaramo (argumentima!); treće, mi živimo doduše skupa, ali ne i zajedno; četvrto, naše zajedništvo nije dijaloško priopćenje sebe nego priopćenje stavova; peto, naši stavovi nisu mi, nego samo naša uglavnom površna, prigodna i prema načinu iznošenja, vrlo politična (opasna!) kvalifikacija drugoga.
Još nekolicina stvari bi se mogla nabrojati. No, iz do sada rečenog možemo zaključiti: mi smo u izvjesnom smislu riječi jedni drugima “paralelno društvo”. A taj suživot uzajamnog “geta” u javnost može izići uglavnom s predrasudama i, nažalost, osudama. Kad se, pak, povise tonovi, vrlo smo blizu do primjene sile i nasilja, mržnje.
Osobno i jednu i drugu stranu doživljavam gotovo da se nalaze u stanju krika. S jedne strane demonstranti misle da moraju biti što glasniji i brojniji da ih se čuje i vidi, kao da će krik glasa i što masovnijeg i eksponiranijeg javnog nastupa pojačati izglede za njihov uspjeh – koji, naglašavam(!), pogotovo u odnosu prema “većinskom ostatku” – sadržajno nije razvidan. S druge strane, pak, institucija Crkve prakticira svakodnevnu pastoralnu i teološku glasnu šutnju prema prvima.
Međutim, njezino ignoriranje tih ljudi prestaje kad čuje i vidi njihova lica i transparente na ulici, tako da se šutnja vrlo brzo prometne u krik žurne osude i, nažalost, isključivo moralnog kvalificiranja tih ljudi. Izgleda da i jedan i drugi krik imaju svoju polazišnu osnovu u isključivo subjektivnoj percepciji stava i ponašanja drugoga.
Tako, neslaganje sa stavovima ili ponašanjima drugoga ne završava u argumentativnim raspravama ili kakvim već, pa i polemičkim susretima, nego prije nego se upoznalo drugoga već ga se osudilo, prekrižilo.
Ponašanje demonstranata nije demokratski i pluralistički korak naprijed, ali niti držanje nekih predstavnika Crkve nije kompatibilno čak ni s Katekizmom katoličke Crkve, a kamoli s Evanđeljem.
Tako naša komunikacija nije težnja za dijalogom, nije čežnja za upoznavanjem drugoga, nego i jedna i druga strana kao da žive iz tzv. “zagrižene zabrinutosti” za drugoga. U takvoj komunikaciji, koja je neizravna, jer se drugoga “sreće” preko “priopćenja za javnost”, demonstracija na ulici ili kakvih “trećih platformi”, nije moguće uspostaviti susret, razgovor.
Stoga, nije ovdje primarno pitanje ili tema koliko liberalnosti može ili treba tolerirati Crkva u društvu ili koliko “tradicionalnih stavova” može podnijeti hrvatsko društvo. Ovdje je pitanje elementarnog opismenjavanja za zajedništvo i za borbu protiv predcivilizacijskih izljeva – i s jedne i s druge strane “policijskog kordona”.
Je li Crkva (u Hrvata) uopće sposobna (ili osposobljena?) komunicirati sa skupinom ljudi koja u povorkama traži svoja prava i svoje dostojanstvo?
– Kad je netko krenuo na ulicu i preko demonstracija želi postići svoja prava, to znači barem dvoje: ili se pokušalo uspostaviti neku komunikaciju koja je prekinuta pa se protestno ide u javnost, na ulicu, te se preko ulice želi reći svoje mišljenje, iznijeti svoje traženje. Odnosno, možda se nije uspjelo u traženjima svojih prava, pa se koristi javni nastup preko demonstracija kako bi se ukazalo na svoj pravni status. Slutim da nije ni o jednome ni o drugome riječ, nego o nečemu trećemu.
Naime, u smislu postizanja svog pravno osiguranog statusa, mislim da su oni od strane hrvatskog zakonodavstva, u usporedbi s istim procesom u zapadnim društvima, vrlo brzo postigli svoje dosadašnje ciljeve. Morate imati na umu da su te zakone izglasali upravo političari koji su većinski deklarirani, odnosno deklarativni katolici. Zanimljivo je da je politika, za razliku od nekih drugih tema, pritom bila vrlo ažurna. U čemu je onda aktualni problem? Vi ste spomenuli dostojanstvo. Mislim da je to ključna riječ.
Dostojanstvo, pak, ima veze s prihvaćanjem . A prihvaćanje je u izvjesnom smislu riječi identitet: onaj ad intra i onaj ad extra. Dakle, dostojanstvo nije jednosmjerna ulica.
Dostojanstvo je komunikacija: prema sebi i prema svijetu vani, drugome, politici, Crkvi, društvu. No, traženje tog i takvog dostojanstva ne ide primarno sa zastavom i transparentom, nego ispruženom rukom. Nije mu prvo mjesto na ulici, u masi i ne komunicira se bučno.
Dostojanstvo je vrlo osjetljiva biljka i nadasve tih proces, koji počiva na uzajamnosti. Nisam siguran da se u ovom kontekstu tražila uzajamnost u kontekstu Crkve. Volio bih da se varam! Premda će zvučati kao otrcana floskula, ali ipak želim reći: Za svaki sukob, kao i nesporazum, potrebno je dvoje. Odnosno, nitko nikoga ne može prisiliti na razgovor ili kakvu već komunikaciju.
Međutim, svejedno ostaje drugi dio pitanja: što je s Crkvom? Je li u ovom slučaju Katolička crkva sposobna, odnosno osposobljena, komunicirati s tom skupinom?
Mislim da nije ključno pitanje sposobnosti i kvalificiranosti. Odlučujuće je je li ona autentična i iskrena. Pritom ne mislim samo na Crkvu kao instituciju, nego i na Crkvu kao narod Božji, dakle na sve njene vjernike.
Da bi sreo drugoga, nije mi u prvom redu potrebna stručna kompetencija, nego oboružanost autentičnošću i dobronamjernošću. U protivnom, želim drugoga i drugome (stručno!) “prosuditi”, a ne sresti ga. Bez sumnje, u Crkvi postoje, u duhu vašeg pitanja, kompetentni vjernici.
Zašto se stječe dojam da ipak prevladava šutnja? Crkva na općem planu itekako je zauzela ne samo moralno-teološke stavove, nego je također pokrenula i mnoge pastoralne inicijative dušobrižničkog susreta i rada s homoseksualnim osobama. Postoji dojam kao da za Crkvu u Hrvatskoj to još uvijek nije pastoralna zadaća.
Nažalost, čak i tabu tema. Bez obzira na to što institucija Crkve o njima moralno mislila, oni i dalje ostaju, ako su katolici, članovi svoje Crkve, i ništa manje djeca Božja.
Znate, vjerujem da je to vama dobro poznato, ako želite promijeniti neke stvari u jakim institucijama, a Crkva je u hrvatskom društvu itekako utjecajna institucija, onda pojedinci ne smiju čekati da se institucije promijene.
I takve institucije žive također od inicijativa pojedinaca. Ima, bez sumnje, itekako osobnih susreta, bilo u duhovnim razgovorima ili u ispovjedaonici. Ali ne postoji unutarcrkveni diskurs na tu temu. To nije stvar hrabrosti ili kakvog već iskoraka, nego je to pitanje dosljednosti i evanđeoske autentičnosti. Stoga, nije na potezu samo institucija Crkve kao takve, nego nadasve svi vjernici.
Jutranji.hr/Informer.ba
