Koliko je nepodnošljiv život majki koje punih petnaest godina čekaju vijest o pronalasku posmrtnih ostataka svoje ubijene djece, najbolje svjedoči potez Hajre Ćatić iz Srebrenice, koja je protekle sedmice zagazila u minsko polje vjerujući da će pronaći dijelove skeleta svog sina Nine.
Hajra je u prošlu srijedu krenula u rejon Buljima u okolici Srebrenice, da bi nakon dugog pješačenja stigla na mjesto na kojem je, prema tvrdnjama svjedoka, u julu 1995. godine posljednji put viđen njen teško ranjeni sin.
Stravičan prizor
” Godinama plačem i molim nadležne institucije da se pokupe razbacane ljudske kosti na Buljimu, gdje je i moj Nino, prema svim kazivanjima, umro. Sva objašnjenja i tužilaštava i Instituta za nestale svodila su se na to da je teren miniran i da, dok se ne razminira, niko ne smije rizikovati živote ljudi koji bi trebali to uraditi. Ja razumijem da niko ne treba ginuti u minskom polju, ali ne razumijem da 15 godina divlje životinje razvlače lobanje i druge dijelove tijela naše djece, a da nijedna deminerska organizacija, pored tolikih miliona stranih donacija, nije stigla na to područje” – kaže Ćatić, koja je još u šoku od onoga što je vidjela na Buljimu.
S Hajrom je, naime, u potragu za posmrtnim ostacima njenog sina krenuo i čovjek koji je u julu 1995. jednu dionicu puta u poznatoj “koloni smrti” nosio teško ranjenog Ninu Ćatića, te je doveo tačno do mjesta gdje je Nino posljednji put viđen živ.
” Krenula sam na Buljim potpuno svjesna da mogu poginuti od mina. Pronašla sam jednu lobanju, ne znam da li je ona od mog sina, ali sam je donijela u Tuzlu. Bilo je tu razbacane odjeće, našla sam i jednu čizmu koja je, po svoj prilici, pripadala djetetu od nekih šest-sedam godina. Ne znam kako sam to sve preživjela, ali lobanju sam donijela u Tuzlu” priča Hajra.
Dan nakon što je pronašla lobanju, pokušala ju je predati u Identifikacioni centar Podrinje, ali je tamo nisu smjeli primiti, uz obrazloženje da postoji zakonska procedura o prikupljanju posmrtnih ostataka nestalih osoba.
Obratila se Institutu za nestale osobe BiH, ali su joj, kaže, tamo rekli da lobanju mora vratiti na mjesto gdje ju je i pronašla, jer je riječ o posmrtnom ostatku koji svjedoči krivično djelo te da bi ona zbog toga što je uradila mogla i krivično odgovarati.
DNK analiza
” Lobanju sam ostavila u Udruženju u Tuzli i čekam hoće li je zaista iko prihvatiti kako bi pokušao DNK procesom utvrditi kome pripada. Godinama se raspadam od tuge što ne mogu pronaći bar jednu kost svog djeteta, da je ukopam u Potočarima i kažem ovdje je njegov mezar, ovdje je dio njega. Godinama, isto tako, slušam priče kako životinje razvlače kosti naše ubijene djece u okolici Srebrenice, a niko da se pomjeri s mjesta i uradi nešto da se te kosti pokupe.
Na koja god vrata da pokucam, sa svakih me vrate i upućuju na neko drugo mjesto. Ne mogu i neću više da čekam. Jer, ionako život kojim živim nema nikakve vrijednosti. Poručujem svima da će se majke koje imaju informacije gdje su njihova djeca ginula u toku proboja, organizirati i same početi skupljati njihove kosti” – kroz plač nam je ispričala Hajra.
Deminerska firma iz Mostara
Prema riječima Hajre Ćatić, posao deminiranja prostora u Buljimu dobila je deminerska firma iz Mostara. Ćatić navodi da je Udruženje “Žene Srebrenice” kontaktiralo sjedište te firme i da su oni nekoliko puta obećavali da će krenuti s deminiranjem, ali da do danas nije ništa urađeno.
Dnevniavaz.ba/Informer.ba
