Sabahile sam pomuzao kravicu, pokidao štalicu, pristavio si kaficu. Mislio sam, dok voda ne provri, istuširat ću se. Al’ jok. Zove tetak. Kaže, sumnja da ga žena vara. – Nešto je dotjerana, svježa. Kad sam posljednji put obratio pažnju na nju, nije bila takva, rekao je. – A kad si posljednji put obratio pažnju na tetku, zanimalo me. – Prije 17 godina, rekne on.
– Pošto ste u braku 46, onda to i nije bilo tako davno. Biće da se tetka obrijala, pa ti izgleda svježe, tješio sam ga.
Onda sam upalio radion. Bez radiona ne umijem srkat. Spiker je svečanim glasom javio da smo dobili novu državnu vladu. E, pomislio sam, bit će to pravo osvježenje za novinare. Da sam jedan od njih, napisao bih:
– Dobili smo novu, modernu i efikasnu vladu. Ako vam se odnekud učini poznatom, to je zato što baš liči na onu koja ništa nije valjala… Ali čim se nova vlada malo uhoda, sve će opet ići kao podmazano!
Utom je došla i susjeda pitati za šolju slatkog mlijeka. Jer pravi kolač. Uputio sam je ka frižideru. Ona je radila inventuru, ja čitao Hogara Strašnog. Bolje da nisam! Kad je otišla, ustanovio sam teške materijalne štete. Nedostajalo je 250 grama maslaca, tri čokolade za kuhanje, pakovanje keksa petit-beurre i sedam jaja.
– To sam ja pravila kolač u čast Angeline i Brada. Nego, voda mi curi! Dođi, popravi, naredila je.
– Zovi Brada Pitta nek’ ti popravi česmu, reknem ja zaklopivši slušalicu.
Uglavnom, onaj tetak i tetka su nosioci Partizanske spomenice ‘41. godine. Istina, tetak je ‘48. drukao za Džugašvilija Kobu, pa je tri godine tucao kamen na Golom otoku. I kad ga se danas pita po čemu pamti ‘48, kaže:
– Te je godine kukuruz totalno podbacio!
Tetak je Titu volio iz dna duše. Govorio da pedeset smo godina imali stabilne prilike u zemlji. Tetka je kontrirala i objašnjavala da je to zato što niko nije smio da pisne.
– Jer ko pisne, govno stisne, objasnila je.
Na to sam ja primijetio da i danas je, kada je ljevica u pitanju, k’o pisne, govno stisne. Tetak je mudro zaključio da stara je istina kako insan prvo nauči da govori, potom i da šuti.
– Al’ opšti utisak o demokratiji ne može da pokvari jedan diktator, objasnio je.
Nejse. Dok sam jeo onaj kolač što ga je susjeda spravila za Jolie i Pitta, spiker je javljao da je sarajevski ministar obrazovanja, nauke i kulture dao neopozivu ostavku. Jer prijete njemu i njegovoj porodici. Nazovem najboljeg druga i drugaricu iz SDP-a BiH i pitam je l’ fakat?
– Fakat! rekne on.
-Kol’ko ja znam, najveća prijetnja porodici Suljagić donedavno je bio ministar Suljagić, reknem ja.
U međuvremenu, saznam da je Angelina plakala na sarajevskoj promociji svog filma i da je poručila kako voli Bosnu. Da je sa mnom jela onaj kolač, rekao bih joj:
– I ja, Angela, volim Bosnu. Ko majka mi je! Kad izađem iz nje, rodim se!
No, pošto to nije tako, nabio sam kapu na glavu pa na ulicu. Tamo su se život i saobraćaj odvijali u otežanim uvjetima. U takvim sam uvjetima sreo Hamdu, mog bivšeg druga. On je čudo prirode: pola je čo’ek, pola glasačka mašina.
– Biti narodni poslanik za mene je velika čast i zato ko hoće da me kupi, mora dobro da odriješi kesu, rekao mi je jednom. Pa sam ga ja prekrižio zavazda. Jazuk. Jer svojevremeno smo se baš dopunjavali. On je imao sve što meni nedostaje.
Helem, na ulici sam zapazio i kolonu od 150 nevoljnih radnika Konjuha. Iz Živinica su pješke do Sarajeva. Politika obećala, neće im ugasiti njihova radna mjesta.
– Eto – kažem jednom od njih – vidiš da će biti bolje!
– Prenesi mojim unucima u amanet da prenesu svojim unucima da i ovo neće vječno, rekao je.
Oslobođenje/ Autor: Asaf Bečirović/Informer.ba
