U ove dane s ekstremno niskim temperaturama, pažnja javnosti se usredotočila na one koji žive bez krova nad glavom. U Bosni i Hercegovini se trenutno raspravlja i o tome ko je beskućnik a ko ne.
Čovjek pod mostom, u kartonskoj kutiji na željezničkoj stanici ili sklupčan u nekom haustoru – slika je koju imamo priliku vidjeti u većini zemalja. Zoran Đuranović šest mjeseci u Parizu je živio kao beskućnik i kaže kako je ova skupina ljudi jako vidljiva u Evropi. „Beskućnika lako zapazite, ima puno garderobe, traže nešto malo novca. Kada sam se kao izbjeglica našao u Francuskoj, u Parizu sam šest mjeseci živio kao beskućnik. Spavao sam na raznim mjestima, tako sam našao haustor koji je bio zagrijavan i unutra se nalazila fotelja. Tu sam proveo trideset dana”, govori Zoran koji se nakon boravka u inostranstvu ipak vratio u BiH.
Ko je beskućnik ko nije
Međutim, taj prizor u Bosni i Hercegovini je skoro nezamisliv. Po povratku iz Francuske uselio je u naslijeđenu kuću svojih roditelja. „Više nisam beskućnik, imam kuću, teško živim ali imam dobre susjede, prijatelje i ovdje su ljudi jako ugodni i dobri.”
„Kao i mnoga druga, i ovo pitanje u Bosni i Hercegovini je specifično”, smatra profesor sociologije Amir Zejnilagić. „Ne postoje utvrđeni kriteriji niti aktualizirani statistički podaci o toj skupini ljudi i to moramo promatrati od čovjeka do čovjeka”, kaže on.
I kada slučajne prolaznike upitate da li poznaju nekog beskućnika, slično odgovaraju. Mustafa misli da ih ima ali da nisu vidljivi, Sead kaže da puno putuje, ali da nikada nije vidio beskućnika, a neradnika jeste, dok Jasmin smatra da kapitalizam u Bosni i Hercegovini nije zaživio u punom obimu i da još nije došlo do tolikog raslojavanja među ljudima.
„Važnu ulogu igra tradicija u društvu”, priča Jasminka Begović direktorica Centra za socijalni rad. „Ukoliko se pojavi beskućnik, odmah reagira susjedstvo, rođaci, mjesna zajednica…uglavnom, nađe se rješenje i tek mali broj završi u nekim ustanovama.”
Komšije i rođaci u akciji
Ova opažanja dijele i neki drugi djelatnici u socijalnom sektoru. „U narodnoj kuhinji ima dosta konzumenata”, kaže upravnik Ibrahim Šerbedžić, „ali beskućnika nema zbog solidarnosti koja još uvijek vlada među ljudima. Kroz ovaj posao svakodnevno kontaktiram s velikim brojem ljudi, a susjed neće dozvoliti da pored njega bude netko gladan ili bez smještaja.”
Beskućnik je, prema nekim definicijama „osoba ili porodica bez krova nad glavom”. Međutim, koliko postoji studija o beskućnicima – toliko je i definicija, kaže profesor Zejnilagić . „Oni su vjerovatno u BiH prisutni, ali zbog šume propisa i neadekvatnog odnosa vlasti prema njima specifična su i neistražena su skupina.”
Otac u staračkom domu, gladan susjed ili beskućnik na ulici – u kulturi ovdašnjih naroda neprihvatljiva je činjenica. Oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem ipak imaju krov nad glavom. Teško ih je nazvati beskućnicima, na šta ukazuje sama ova riječ, ali je sigurno da su u teškoj situaciji.
DW/Informer.ba
