Piše: Dženana Karup Druško Dani
Viši sud u Užicu je 4. novembra 2010. “u ime naroda” izrekao presudu kojom se Mersudin Ćosović proglašava krivim jer je 24. aprila 2007. lišio života Selvera Lekića. Ćosović je osuđen na sedmogodišnju zatvorsku kaznu. U ponedjeljak, 12. septembra 2011. otišao je na njeno izdržavanje u zatvor u Požarevac. Neposredno prije toga za Dane je pričao o svom dolasku u Sarajevo, radu kod Bahrije Kačapora i Ramiza Delalića te noći kad se desio “nesretni događaj”
U noći 24. aprila 2007. Sarajevom je odjeknula vijest da je došlo do pucnjave u kafiću Oscar na Ciglanama. Selver Lekić je teško ranjen prebačen u bolnicu, ali nije preživio ranjavanje u glavu. Policija je sutradan izdala saopćenje prema kojem su “službenici policije Sektora kriminalističke policije MUP-a KS-a identifikovali mogućeg izvršioca navedenog krivičnog djela (ubistvo Selvera Lekića, prim. aut.), a radi se o Mersudinu Ćosoviću zvanom Meko i Mekac, rođenom 18.1.1982. u Prijepolju, državljaninu Srbije, sa privremenim boravkom u Sarajevu.” Policija je tada molila “sve koji nešto znaju o njemu da jave Operativnom centru MUP-a Kantona Sarajevo”. Ćosović je spominjan kao jedan od pratilaca Ramiza Delalića Ćele.
Sa Lekićem su u vrijeme pucnjave bili pjevač Rizo Hamidović, Zdravko Lučić, profesor sa Pravnog fakulteta, i izvjesna djevojka Azra Kolašević. S druge strane, s Ramizom Delalićem bili su Muhamed Ušanović Vojvoda, Nedžad Sijamić poznat pod nadimkom Krme (policiji od ranije poznat), zatim Mensur Aljičević i Mersudin Ćosović za kojima je, kako je saopćeno iz sarajevske policije, izdata potjernica.
Mogući motivi Selver Lekić, dugogodišnji sarajevski privatnik, bio je i pripadnik sarajevskog kriminalnog miljea, policiji dobro poznat zbog više incidenata u kojima je učestvovao. Krajem 2004. Lekić je policiji prijavio da je neko pucao na njega dok se vozio u sarajevskom naselju Dobrinja. Nekoliko dana prije toga bio je umiješan u aferu oko ukradenog luksuznog Mercedesa – vlasnik Mensur Aljićević tvrdio je da mu je automobil ukrao Ismet Bajramović Ćelo, te da ga je zvao Lekić i rekao mu da mora odnijeti 5.000 KM lično Bajramoviću. U međuvremenu je na Lekića pucano iz Audija A8. Spominjalo se da su u tom automobilu bili Dalibor Lugonja (poznati pripadnik podzemlja, koji je završio u talijanskim zatvorima na izdržavanju dugogodišnje zatvorske kazne) te izvjesni Eldin i Bejbi. U pozadini cijelog događaja se spominjao i Nijaz Karkelja Nisko, no istraga nije uspjela potvrditi ove navode, između ostalog i zbog odbijanja Lekića da surađuje.
Kao mogući motivi sukoba na Ciglanama spominjala se eksplozija ispred Ušanovićeve kuće s kojom se povezivao Lekić, a kao razlog se spominjao reket. Osim toga govorilo se i o sukobu Delalića sa Lekićem zbog nekih neraščišćenih računa, ali i razmiricama unutar sandžačkog kriminalnog kruga u Sarajevu. Jedan Lekićev rođak, koga smo tih dana zatekli pred kućom Lekića, nakon što je Selver preminuo, za Dane je izjavio: “Ćelo ili Vojvoda su, sve i ako je došlo do incidenta, to mogli spriječiti. Logičnije mi je da je taj mali potrčko doveden da izvrši zadatak. On je balavac željan dokazivanja i spreman da na svaki Ramizov mig puca. Što ga Ramiz nije spriječio ako je već bio tu, a sigurno je mogao, ako sve nije bilo namješteno i unaprijed planirano? Sve i ako su bile finansije u pitanju, moglo se sjesti i ljudski dogovoriti. Mi nismo sigurni ni da je Selver tu noć imao pištolj, a sad se odjednom govori da je on krivac za sve. Kažu: bilo koškanje i pištolj slučajno opalio. Zbog čega je onda Ćosović u bjekstvu, ako već nije pucao u Selvera? Ako istraga ide u tom pravcu nek’ je na sramotu policiji.”
Upoznavanje sa Kačaporom Viši sud u Užicu je 4. novembra 2010. “u ime naroda” izrekao presudu kojom se Mersudin Ćosović proglašava krivim jer je “dana 24. aprila 2007. oko 22:45 h u Sarajevu, Opština Centar u caffeu Oscar u uračunljivom stanju, svestan svog dela i njegove zabranjenosti na čije izvršenje je pristao, u prekoračenju nužne odbrane da od dobra drugog odbije istovremeni protivpravni napad, lišio života sada pokojnog Selvera Lekića, na taj način što je tokom verbalnog sukoba između Selvera Lekića i Muhameda Ušanovića, kada je Lekić levom rukom iza pojasa sa desne strane izvadio pištolj i uperio u Ušanovića, a on sa svoje obe ruke uhvatio za levu ruku u kojoj je bilo oružje i potisnuo na dole, optuženi držeći u desnoj ruci vatreno oružje (pištolj) manjih dimenzija srebrnaste boje, nepoznate marke sa metkom u cevi, dok je Ušanović i dalje potiskivao levu ruku u kojoj je bilo oružje, koju je Lekić pokušavao da oslobodi pritiska ne ispuštajući oružje, prišao s leđa Lekiću i u prekoračenju nužne odbrane iz neposredne blizine ispalio projektil u desnu slepočnicu sada pokojnom Lekiću, nakon čega se udaljio iz objekta, a usled zadobijene ustrelne rane u čeonom delu glave Selver Lekić je sutradan preminuo.”
Ćosović je osuđen na sedmogodišnju zatvorsku kaznu. U ponedjeljak, 12. septembra 2011. godine otišao je na njeno izdržavanje u zatvor u Požarevac. Neposredno prije toga za Dane je ispričao o svom dolasku u Sarajevo, kako je postao pratilac Ramiza Delalića, o “nesretnom događaju” u kome je poginuo Selver Lekić i svom bjekstvu u Srbiju. Nakon ubistva Lekića nikad više se nije vratio u Bosnu.
Po dolasku u Sarajevo, 2006. godine Mersudin Ćosović se upoznao sa Bahrijom Kačaporom, vlasnikom Aque i za njega počeo raditi na obzebjeđenju. Ramiza Delalića je upoznao u teretani Aque, gdje su često zajedno vježbali. Zbog ranijeg djela u Srbiji, morao je sredinom 2006. otići na izdržavanje kazne u Užice. Kada se krajem 2006. vratio posao u Aqui ga je čekao.
Bjekstvo iz pribojskog zatvora “S Ramizom sam se upoznao 2006., a zbližili smo se razgovarajući i o zatvoru u Užicu gdje sam izdržavao kaznu. On je još prije rata u Bosni uspio pobjeći iz tog zatvora. Tada je živio u Priboju. Htjeli su da mu napakuju neko silovanje nad nekom djevojkom iz Priboja koja se zvala Tanja s kojom se on tri-četiri godine prije toga viđao, ali on je bio toliko spreman i sposoban da je to izbjegao tako što je pobjegao. Opet su ga nakon toga digli u Priboju pa im je on pobjegao iz stanice, skočio s jednog od mostova i otišao niz Lim za Bosnu.”
Ćosović zatvor u Užicu opisuje kao “jako star, mali, ali opasan. Dobro je osiguran. Ramiz mi je ispričao kako je to bilo. Postojala su neka vrata koja su uvijek zaključavana, ali je Ramiz upratio da jedan stražar povremeno zaboravi da ih zaključa. Dobrovoljno se 30 dana zaredom javljao da riba hodnik, dakle da radi ono najgore što niko nije htio raditi. I onda je 30-ti dan taj stražar zaboravio da zaključa vrata. Ramiz je izašao kroz ta vrata. Popeo se na kuhinju i skočio sa zida koji je bio visok više od pet metara. Iščašio je obje noge. Tada nije bilo video nadzora. Otpuzao je do jedne kafane, koja je udaljena nekih sto metara, između Suda i SUP-a, zove se kafana Lazić. Tu su sjedili poznati užički mangupi Milija Luković i ne znam ko još. Oni su mu pomogli da dalje pobjegne. Nakon toga je on došao u Sarajevo.”
Ćosović kaže da se s Delalićem intenzivnije počeo družiti u decembru 2006: “On je već tada bio u sukobu sa Keljmendijima. Znam da je bio veliki protivnik droge, prostitucije, kamatarenja i nepravde. Više je zastupao pravdu nego nepravdu. Jedan dan me je pozvao na kafu u Kiborg. Ponudio mi je da ga čuvam. Odgovorio sam mu: ’Vidi Hadžija, ja sam tebe volio kad sam bio beba. Volio sam te još iz priča kad te nisam ni znao.’ I to jeste tako. Znao sam samo priče o njemu, Ćelo, Ćelo, Ćelo komandant… Fikret Kajević je moj brat od tetke, Iko Ćosović je moj brat od amidže, Fuad Memović mi je drug, svi iz Prijepolja i kroz te priče sam Ćela zavolio prije nego što sam i otišao u Sarajevo. Rekao sam mu: volio sam te kad te nisam ni poznavao, a sad te volim još više, ali ja ne mogu da okrenem Bahru leđa, jer kad sam ja bio u zatvoru Bahro je jedini koji se ponudio da plati advokata. I sačuvao mi je posao. Malo je šutio, nije mu to bilo drago jer bi mnogi potrčao da se njemu dodvori i bez razmišljanja prihvatio ponudu samo da bi bio pored Ramiza. Onda se nasmijao se i otišao.”
Ponovni susret Nastavili su se viđati u Aqui: “Sjećam se jedan dan, bilo je to uoči koncerta Ace Lukasa nas 15-tak iz obezbjeđenja sjedilo je s Bahrom, vani kod fontane. Došao je Ramiz s Faćom. Bio je obučen u maslinasto-zeleno kao vojnik, vraćao se s trčanja na Igmanu. Bahro govori plesačicama iz Beograda: ’E, ono vam je Ćelo’, a one gledaju i očekuju da će da ih startuje. On ih nije ni pogledao, čak nije htio ni sjesti sa nama, sjeo je za treći sto. Sutradan mi je Bahrija rekao: ’Hadžija je bacio oko na tebe, vjeruje ti. Zamolio me je, jer mu je potrebna pomoć, da ti neko vrijeme budeš pored njega. Idi javi se Hadžiji, on će te za to debelo nagraditi, a ti i dalje ostaješ na platnom spisku kod mene.’ Javio sam se Hadžiji, bio je u Mostaru. Dogovorili smo se da se vidimo sutradan u Kiborgu.
Imao sam tada 24 godine
Pitao sam ga: ’Hadžija šta su moje dužnosti?’ Ovako mi je rekao: ’Mekane, tvoja dužnost je da budeš pored mene, da jedeš, piješ i treniraš i da budeš spreman da mi čuvaš guzicu, i ja tvoju.’ Odgovorio sam da nije problem, ali da nemam pištolj. Kaže on: ’Sad ćeš da imaš pištolj.’ Nazvao je nekoga, donio mi je nov, neraspakovan pištolj CZ. Ni metak nije iz njega ispaljen. E, od tog trenutka ja se od njega nisam odvajao, osim dok sam spavao. Pitao sam ga jednom od koga nam prijeti opasnost? Odgovorio je: ’Od svakoga. Dobio sam informaciju da je naručeno moje ubistvo.’ Baš tih prvih dana kad sam ja počeo da ga čuvam bačena je bomba na njegovu kuću. Rekao mi je da sumnja na Zijada Turkovića.
Dok sam ja bio sa Ramizom nije bilo drugih incidenata
Jedan dan sam trenirao u teretani kad su upali specijalci. Neko je prijavio da se u toj teretani nalaze mnoga ozbiljno opasna lica, koja se potražuju zbog krivičnog djela, ne znam, ugrožavanja javnog reda i mira. Kasnije sam saznao da su ti momci osumnjičeni da su bacili bombu na Vojvodinu kuću. Uletili su specijalci, pokupili sve u teretani, tako i mene.
Tu noć sam izašao iz policije. Utvrđeno je da nemam veze s tim. Karkinov sin, advokat, odveo me je kod Hadžije u Kiborg. Ispričao sam mu šta se desilo. Otišao sam kući da se presvučem uz dogovor da se kasnije nađemo. Čekao sam ga u Kiborgu. Došao je. Otišli smo po Azru, njegovu djevojku, ustvari ženu, jer se on sa njom bio vjerski vjenčao. Poslije toga smo otišli u njegovu tombolu na Baščaršiji. Tu smo se zezali. Došao je Merso, Mensur Aljičević i Krme. Oni su bili mnogo brutalna ekipa. Onda smo kontali gdje ćemo, dosadno nam i otišli smo u Oscar gdje smo redovno odlazili. Kasnije je došao Vojvoda, donio Ramizu jaknu. Dakle bili smo Hadžija, ja, Azra, Merso, Krme i Vojvoda. Bilo je puno gostiju. Mi smo sjedili za šankom.
Žestoki momak Nedugo poslije, ušlo je društvo. Poznao sam samo Rizu Hamidovića. Ja Selvera nisam nikad ni upoznao, samo sam čuo za njega. Malo su bahato ušli. Krme i ja smo se zezali, Rizu Hamidoviću je bila ispala košulja i zezali smo se: ’Vidi onoga seljaka kako se napio i rastraljao.’ Malo zatim je taj u kravati i odjelu, Selver Lekić, prišao da se pozdravi sa Mersom. Tada je Selver krenuo da se pozdravi sa Vojvodom. Vojvoda nije htio da se pozdravi, galantno mu je odbio pozdrav rekavši mu: ’Ne, ne treba mi tvoje prijateljstvo. Sto puta sam ti valj’o, a ti mi uvijek praviš problem. Najbolje da se ne pozdravljamo.’ Lekić je rekao: ’Jebem li ti, Vojvoda, majku.’ Krenuo sam, ali Hadžija me uhvatio za ruku i rekao mi da sjednem.
U međuvremenu ovi što su ušli sa njim, profesor, Rizo i djevojka, sjeli su u prvi separe do šanka. Vojvoda je otišao do kola. Ramiz ga je nazvao da se vrati. Vratio se, nije imao ni torbu koju uvijek nosi i u kojoj mu je bio pištolj na koji ima dozvolu. Ja sam od WC-a, gdje sam ranije sjedio za šankom, prešao do ulaza kako bih mogao odbiti bilo kakav napad koji bi zaprijetio Ramizu.
Vojvoda je sjeo pored Selvera. Rekao mu je: ’Zašto mi, Selvere, jebeš majku pred ljudima. Sto puta sam ti valj’o.’ Ovaj mu je opet opsovao majku, onda je i njemu Vojvoda opsovao dvjesta i jednu. Selver, poznati sarajevski žestoki momak bio je svjestan da taj događaj, Vojvoda mu se do tada nije suprotstavljao, može samo krv da opere. Dakle, samo je mogao da napravi toliki incident da ga pamti Sarajevo, jer je i njemu Vojvoda jebao majku. Bez ikakvog razmišljanja je lijevom rukom izvadio pištolj. Njih dvojica su sjedili jako blizu, skoro su im se koljena dodirivala. Vojvoda je s obje ruke uhvatio Selvera za ruku u kojoj je bio pištolj i nastojao da pištolj obori prema podu. Vidio sam da je Selver nešto potegao desnom rukom prema Vojvodi, mislio sam da ima nož i da je krenuo da ga ubode. Onda sam skočio. Prišao sam Selveru otpozadi, uhvatio ga za desnu ruku i vukao prema plafonu. Tad se začuo pucanj. Selver je u ruci imao malokalibarski pištolj. Svi su skočili. Selver je ostao da sjedi. To je jedan veliki nesretni slučaj bez ikakve namjere. Ja Selvera i mrtva poštujem. On je tu noć poginuo kao mangup.
Odšetao sam se na taksi. Svi smo otišli. Otišao sam kod jedne djevojke. Nakon par sati se pojavila moja slika na TV-u: ’Traži se plaćeni ubica.’ U Sarajevu sam ostao još oko dvije nedjelje, a onda prešao granicu i ušao u Srbiju. S advokatom sam otišao i predao se u SUP u Užice. Pitali su: ’Zašto?’ Odgovorio sam. Provjerili su. Nema potrage za mnom. Zovu javnog tužioca, čovjek nema pojma. Zovu istražnog sudiju. Nema potrebe za ikakvim saslušavanjem. Zovu Interpol u Beogradu. Interpol nema ništa. Pustili su me. Ujutro me zove advokat, tek ujutro je stiglo. Interpol iz Beograda je dojavio Sarajevu.
Sloboda najveća kletva Zoran Milinković, istražni sudija, rekao mi je da je Bosna tražila moje izručenje, ali ja nemam bh. državljanstvo, samo Srbije. Milinković mi je rekao da nije dobio nikakve dokaze protiv mene: ’Mi ćemo Bosni da pošaljemo zamolnicu da nam ustupi predmet. Do tada nemam dokaza i ne mogu da ti odredim pritvor.’ Nisam mogao vjerovati da su me pustili. Slobode mi. Sloboda mi je najveća zakletva.
Redovno sam se javljao na sve sudske pozive. Bio sam jednu godinu u Prijepolju, a onda sam otišao za Beograd preko jednog prijatelja iz Prijepolja, tačnije da čuvam šefa Rakovičkog klana u Beogradu, koji je, dok je Zemunski klan vladao, vrijedio za jedini koji je mogao da mu parira. Taj klan vodi Nebojša Stojković Stojke. Dvije godine sam bio njegov lični pratilac. Stojke je kontraverzni biznismen, bavi se gradnjom, zida zgrade po Beogradu. Luka Bojović je prijatelj od Stojketa jer su oni zajedno bili kod Arkana u jedinici. U Beogradu ima hiljadu klanova, nema najjači niti je ikad bio. Najopasniji su oni za koje se ne zna, koji se ne motaju po novinama. Trenutno, Keku smatraju najorganizovanijim klanom i Luku Bojevića. Keka je isto Stojketov i Lukin prijatelj, to je sve ekipa iz Arkanove garde. Bojevića su povezivali sa Turkovićem u Sarajevu, da je onaj što je nađen u Hrvatskoj iskomadan bio kum njegov i da je bio s Midhatom Mekićem iz Pazara…
Ramiz je bio jedini pravi mangup
“Upoznao sam cijelo beogradsko podzemlje, od Joce Amsterdama, Željka Rutovića, Limuna, Keku, Stojketa, Bojovića, Rada Rakonjca, i mnoge druge, ali Ramiz je bio jedan. Oni svi vode po deset ljudi sa sobom, voze se u blindiranim autima, obezbjeđenje im vrši i policija – privatno, poslije radnog vremena. Mnogo sam od njih u Beogradu kupio nekih stvari, mnogo su oprezniji. Šta znači oprezniji? Mnogo se više plaše. Ramiz se nikoga nije plašio. Da se malo više plašio, Ramiz ne bi završio tako kako je završio. On je bio mangup. Ne narkodiler, kamatar ili nešto slično.
Ima li sličnosti između grupa u Sarajevu i Beogradu? U Beogradu je ipak sve to još uvijek puno organizovanije.
Zika je dokazao da ima sistem. Dokazao je to kroz svoja djela, ali poubijao je sve svoje prijatelje. Evo, po pitanju Ramiza. Ramiz iz nekog razloga nije mogao Ziku da javno prebije, a hiljadu puta je htio. Mislim da su u pitanju veze iz službi. Ipak je, možda, Ramiz znao kojoj Zika službi pripada, a Zika je znao kojoj Ramiz pripada i tako su se samo prepucavali.
Bosna je premala da bi obojica radila za službu.
Baš zato što nisu radili za jednu, jer da su za jednu lako bi se dogovorili. Ne mora da znači ako žive u Bosni da rade za bosansku službu.
Ne radim za srpske službe
Sredinom aprila ove godine u sklopu akcije Morava koju je vodila srbijanska policija uhapšeni su: Emir Ćosović (1985), Ednan Tahirović (1987), Almedin Halilović (1986), Aldin Halilović i (1988), Admir Memović (1988) i Aleksandar Cmiljanović (1980), svi iz Prijepolja. kod njih je pronađeno oko 15 kilograma marihuane. Neki mediji u BiH su objavili da ih je izdao Mersudin Ćosović koji, inače, radi za srbijanske službe.
Ćosović za Dane kategorično negira ove optužbe. U vrijeme hapšenja pretresana je i njegova kuća jer je njegovo ime bilo zamijenjeno sa Emirom Ćosovićem. Tom prilikom mu je otac privođen i oduzeta bratova puška. Objašnjava da on poznaje sve uhapšene, druži se sa njima: “Iz Sarajeva su mi javili da je neko objavio da sam ih ja otkucao. Mi smo familija. S tim Ednanom, on je policajac, sam trenirao od kako sam došao iz Sarajeva. Družio sam se i sa njim i sa Emirom, a Halilovića znam iz zatvora. Svi smo prijatelji. Neko me je bilo u interesu da se pusti priča kako sam ja cinkara i kako radim za te srpske službe, a to je najobičnija laž.”
Dani/Informer.ba
