Nezir Đozić je stariji čovjek. Penzioner je i sam živi u selu nadomak Srebrenice. On je zasigurno poslijednji Bošnjak otjeran iz Srebrenice ratne 1995. godine, ali isto tako i jedan od prvih koji se, nakon rata, vratio.
Julskih dana te 95, i zauzimanja enklave od strane Mladićeve vojske, Nezir se sjeća ovako: „Pucalo se, pucalo nekoliko dana. Mi smo se malo skrivali po potocima od granata, međutim, kada smo vidjeli srpsku vojsku da ide prema našim kućama, ja sam napustio selo”.
Ostavio je Nezir kuću, imanje i sve što je u dotadašnjem životu stekao radeći u šumariji kao majstor za motorne testere. Ponio je samo malo hljeba u torbici, jer druge hrane nije bilo. U Potočare nije smio: „Plašio sam se, kažem ti otvoreno, da ne ostanem tamo. I možda bih i ostao da sam otišao.“
„Nemojte me, braćo, ostaviti“
Sa hiljadama drugih, zaputio se Nezir se na put u neizvjesnost: „I kažu nam, ide se na Buljim,odatle u Konjević polje, pa na planinu Udrč. Ja sam za Udrč čuo, ali nisam znao gdje je.“
Išli smo kroz šumu u koloni, priča Nezir. Najednom, nastala je pucnjava. Kolona je upala u zasjedu: „Pao sam za jedno drvo, okolo mene padali su mrtvi i ranjeni ljudi. Tamo čujem poziv preko megafona: izlazite, predajte se, ovdje je Međunarodni crveni krst, zaštićeni ste. Ovdje je ambulanta, izađite i ponesite ranjenike. Ja nisam vjerovao i nisam htijeo ići tamo.“
„Krenuo sam nazad. Oko mene je bio užas. Pred očima mi je i sad slika čovjeka bez obje potkoljenice. Nisam se ja prepao, uplašio, ali sam se ukočio kada sam vidjeo čovjeka koji, vrišteći, govori: ’Nemojte me, braćo, ostaviti’. Bio je ranjen granatom ili zoljom. Nije imao jednog oka. Bio je sav krvav i obje noge su mu do koljena bile otkinute. Krv je lila i on se na rukama otisnuo niz jedan potok.“
Lutajući šumom, naišao je na jednog rođaka i dvojicu komšija. Pokušali su da stignu do Tuzle. Put u Konjević polju i srpske zasede na njemu, nekako su prošli i planinu Udrč pregazili, usput se hraneći samo ponekim divljim voćem koje bi našli. Put i minska polja na Snagovu nisu se usudili da pokušaju da pređu. Gladni i iscrpljeni odlučili su da se vrate: „I tu se dogovorimo, nemamo hljeba, nemamo šta jesti i vraćamo se nazad u selima je još ostalo nešto hrane i stoke.“
Povratak u Srebrenicu
Nakon mjesec dana lutanja šumama Podrinja u potrazi za hranom, vratili su se nadomak svojih kuća i u jednom šumarku, uz pomoć cirade koju su našli i granja, napravi su bajtu – kolibu. Viđali su i neke od komšija Srba kako rade na imanjima. Nekima je Nezir hteo da se javi, ali se nije usudio jer je sa njima je bilo nepoznatih ljudi. Srpske izbjeglice okupirale su Srebrenicu.
„Tako da smo se tu krili do 18. oktobra 1995. godine i tada smo bili zarobljeni od srpske vojske i policije. Nekako su nas otkrili i jedno jutro našu bajtu opkolila je srpska vojska i policija. Nismo bili naoružani i morali smo se predati. Poznavao sam komandira i neke policajce što su nas zarobili, nisu nas maltretirali i preko Bratunca i Knežine sprovedeni smo u zatvor u Foči. Posliije tri mjeseca bili smo razmijenjeni.“
Nezir je 3. februara 1996. godine bio razmjenjen na Kuli kod Sarajeva. Konačno na slobodi, on nalazi preživele članove porodice i neko vreme živi u Srebreniku kod Tuzle. Među prvim se vraća, najpre u šatorsko naselje u Sućeskoj, kasnije i svojoj kući gde i danas mirno živi.
Svakog 11. jula je u Potočarima, na dženazi. Nerado o tome govori i kaže da mu se ne sviđa to što se u vjerski obred miješa politika.
DW/Informer.ba
