Ako uspijemo sami uskladiti interese, napraviti kompromise koji će rezultirati imenovanjem Vijeća ministara, tada je vrijedilo potrošiti deset mjeseci na pregovore.
Onda bismo taj proces mogli nazvati korisnim sazrijevanjem, a ne beskorisnim natezanjem, kaže za Oslobođenje bošnjački član Predsjedništva države i govori o saradnji u regionu, Borisu Tadiću, Ivi Josipoviću, postdejtonskoj BiH
Gospodine Izetbegović, netom po okončanju neformalnog susreta na Brijunima, uhapšen je i posljednji haški bjegunac Goran Hadžić. Kako to objašnjavate?
To je naprosto činjenica koju treba pozdraviti, hapšenje i posljednjeg haškog bjegunca je dobra vijest za cio region. Boris Tadić nam je u Sarajevu, a zatim i na Brionima, detaljno objašnjavao kakvo, da tako kažem, sito i rešeto su napravili u Srbiji kako bi pronašli Mladića, i prognozirao da se ni Hadžić neće moći još dugo kriti. Njegova prognoza se odnosila na par mjeseci, ali evo, do hapšenja je došlo u roku od par dana.
Razumljivo, može se postaviti pitanje zašto sito i rešeto nije napravljeno i ranije, ali mislim da treba pustiti Tadića da radi posao koji je započeo, ne otežavati mu sa pitanjima i potpitanjima. Čovjek se uhvatio ukoštac sa radikalnim nacionalizmom i sa teškim kriminalom, sa kombinacijom toga dvoga, stao je na glavu dvjema opasnim zmijama.
Kada je naša zemlja u pitanju, i dalje ostaju različita mišljenja o procesuiranju ratnih zločina: može li Srbija prihvatiti opciju da se zločini sude u BiH, zemlji na čijem su teritoriju i počinjeni i kada očekujete da bi se to moglo dogoditi?
Za sada te spremnosti nema, i Srbija i Hrvatska su za to da zločince sude mjesni sudovi. Da li će i kada promijeniti stav, ne mogu prognozirati. Činjenica je da se mnogo toga pozitivnog desilo u posljednjim godinama, tako da možemo biti optimisti i kada su u pitanju suđenja za ratne zločine.
Slučaj Jovana Divjaka je zapravo primjer odnosa Srbije spram rata u BiH, no zašto se Bosna i Hercegovina, tu, prije svega mislim na institucionalni i politički vrh naše zemlje, odriče svog generala?
To naprosto nije tačno, Željko Komšić i ja smo učinili sve što je bilo u našoj moći da pomognemo generalu, od smještaja u rezidenciju ambasadora u Beču, preko pres-konferencije na kojoj smo dali podršku Divjaku, do hitnog iznalaženja sredstava za kauciju.
Ja sam pokušao obaviti i posjetu predsjedniku Austrije, ali nisu htjeli razgovor o toj temi jer bi to značilo miješanje politike u rad pravosuđa. Ovakav naš odnos je izazvao prvu ozbiljniju krizu u odnosima sa srpskim članom Predsjedništva koji na događaje u Dobrovoljačkoj gleda iz drugog ugla, pa je, između ostalog, prigovorio da zgrada Predsjedništva i rezidencija u Beču pripadaju i Srbima, a ne samo Bošnjacima itd.
Veoma je važan i veliki korak za BiH činjenica da Predsjedništvo nastupa zajednički: je li među vama bilo i drugih mimoilaženja i kako ih rješavate?
Trudimo se da sačuvamo jedinstven nastup, i za sada uspijevamo na većini bitnih pitanja. Osim pitanja generala Divjaka, problem smo imali i sa izvještajem visokog predstavnika o stanju u Bosni i Hercegovini pred Vijećem sigurnosti.
Ja sam poslao pismo u kojem sam podržao odlučne stavove Valentina Inzka, uključujući i one kojima se krivica za stanje u zemlji adresira definitivno na riječi i postupke Milorada Dodika. To je, očekivano, izazvalo još jednu negativnu reakciju srpskog člana Predsjedništva.
Nema sumnje da je regionalni pristup iznimno važan kao što nema ni dileme da su susreti sa predsjednicima Hrvatske i Srbije neophodni. Kako vidite buduću regionalnu saradnju?
Ja sam inženjer, pa volim koristiti riječ izgradnja, tako da poboljšanje regionalne saradnje vidim kroz tri procesa izgradnje koje smo ocrtali predsjedničkom izjavom sa Briona. Proces iz gradnje međunacionalnog i međudržavnog povjerenja, proces izgradnje institucija u skladu sa evropskim standardima i proces izgradnje infrastrukture, ta tri procesa u sinergiji moraju napraviti kvalitativan pomak u cijelom regionu.
Ističe rok koji je Predsjedništvo države dalo za kandidaturu novog mandatara Vijeća ministara. Zašto toliki zastoji u izboru državne Vlade?
Između ostalog i zato što su nas tokom pedeset godina prijašnjeg režima učili kako treba biti “beskompromisan borac“, pa se na Balkanu spremnost na kompromis doživljava kao slabost.
A suština politike je balansiranje interesa, dakle pragma i kompromis! Za to što su neki postdejtonsku politiku shvatili kao rat nastavljen drugim sredstvima, mirnodopskim, nisu se odrekli ratnih ciljeva. Zato što smo predugo bili oslonjeni na odluke stranaca pa su nam vlastiti politički refleksi atrofirali itd.
U svakom slučaju, ako uspijemo sami uskladiti interese, napraviti kompromise koji će rezultirati imenovanjem Vijeća ministara, tada je vrijedilo potrošiti deset mjeseci na pregovore. Onda bismo taj proces mogli nazvati korisnim sazrijevanjem, a ne beskorisnim natezanjem.
Koji su to neophodni iskoraci koje BiH mora napraviti da se konačno vratimo na put euroatlantskih integracija? Ko koči?
Poznate stvari – formiranje novog Vijeća ministara, donošenje zakona o državnoj pomoći, zakona o popisu stanovništva i implementacija odluke Suda za ljudska prava u Strasbourgu su obaveze u odnosu na Evropsku uniju. U odnosu na NATO potrebno je izvršiti knjiženje na državu 69 perspektivnih vojnih lokacija kako bismo aktivirali akcioni plan za članstvo.
Ali to su formalni uslovi. Glavni, suštinski uslov za pravi napredak je sazrijevanje o kojem sam maločas govorio. Trebaju nam politički lideri koji pravilno tumače interese biračkog tijela kojeg predstavljaju, a to znači realno, pragmatično. Treba da shvate da ne mogu naturiti svoju koncepciju, ni separatističku niti hegemonističku, daparcijalni interes moraju postići kroz opšti interes, kroz integracione procese.
Ekonomska situacija u zemlji je sve teža, nezaposlenost, recesija, male penzije, sve su to problemi koji more običnog čovjeka, no često se čini da uopće ne dotiču političke vrhove. Čemu se možemo nadati?
Dogovoru o kojem govorim. On bi donio relaksaciju koja stvara ambijent privlačan za strane investicije, a to znači otvaranje novih radnih mjesta, time i punjenje budžeta, penzionih fondova itd. Bosansku slagalicu očigledno nije lako složiti, eto SDP je dobio izbore na priči o običnom čovjeku i njegovim problemima za koje vlast nema sluha.
Danas SDP predvodi federalnu i većinu kantonalnih vlada i počinje da shvata svu kompleksnost bh. politike i ekonomije. Nažalost, nema brzih rješenja, čarobnog štapića koji bi podigao iz pepela zemlju porušenih gradova, porušenih među ljudskih odnosa, zaustavljene privrede, zemlju u kojoj je svaki deseti čovjek vojna ili civilna žrtva rata.
Informer.ba
