Kako naglašava, nauka je toliko činjenica utvrdila i dala naučnih rezultata zbog čega je sasvim jasno da je bosanski jezik, jezik bošnjačkog naroda i svih onih naroda koji BiH osjećaju i prihvataju kao svoj kulturno-historijskih prostor.
“Koncepcija bosanskog jezika ne kosi se s koncepcijom hrvatskog, srpskog ili crnogorskog jezika, jer svaki narod ima neprikosnoveno pravo da ima svoj jezik koji će standardizirati i o njemu naučno govoriti”, pojašnjava Jahić.
Ipak, ovi jezici imaju mnogo prožimanja, ali kada se normiraju jezici nikada leksika nije kriterij normiranja jer je ona najpokretljiviji dio jezika, međutim, jezici su uvezani i slični, ali to opet ne dovodi u pitanje postojanje jezika.
“Postoje balkanski model poimanja jezika koje kaže da ukoliko se jezici međusobno ne razlikuju onda to nisu jezici. Odnosno, ako se bosanski jezik ne razlikuje mnogo od srpskog ili hrvatskog jezika onda se kaže da to nije jezik, pri čemu se srpski i hrvatski jezik nisu toliko daleki, ali niko ne dovodi u pitanje postojanje tog jezika. Tako da to opet postaje problem bošnjačkog naroda i njegove svijesti o tome šta je to vlastiti jezik“, kaže Jahić.
On ističe da je zbog toga neophodno razbijati komplekse da je bosanski jezik, jezik bošnjačkog naroda i svih onih koji taj jezik prihvataju kao svoj, jer je taj jezik, kako je nauka utvrdila, historijski otvoren jezik, ali koliko naučne istine stižu do javnosti zavisi od institucija, medija i javne riječi.
Na kraju je naglasio da struka, iz koje i sam dolazi, ne može osujetiti niti spriječiti političku instrumentalizaciju jezika, zato što se zna da je jezik društveno i političko pitanje. Lingvistika može ublažiti instrumentaliziranje, ali samo kroz naučne institucije.
“Bosanki jezik ima svoje dugotrajno i historijsko utemeljenje, a jedno od tih utemeljenja je i autentični bosanski govor”, zaključio je profesor Jahić.
