Postoji li nešto što bi se moglo nazvati globalnim raspoloženjem? U savremeno doba sve kazuje da bi odgovor mogao biti potvrdan.
Nikada, kao danas, u toliko različitih zemalja širom svijeta, nisu se istovremeno dešavali ulični nemiri i pobune. Tako rasprostranjeno da se 2011. pretvara u godinu globalnog gnjeva.
“Arapsko proljeće” je na samom početku godine “udarilo ton”. Najprije je pao tuniski, slijedio je egipatski režim. U toku je svrgavanje Muamera Gadafija u Libiji, a sirijska se pobuna ne stišava.
Iako ne tako snažni, neki oblici pobune popularni su i u drugim dijelovima svijeta. Politička u Grčkoj, prosvjedna u Madridu, pljačkaška u Londonu.
U Indiji su hiljade demonstranata izašle na ulicu kako bi iskazale podršku Ani Hazare, aktivistici koja štrajkuje glađu ne bi li indijske vlasti prisila da donesu nove antikorupcione mjere.
Kina je doživjela i javne i on-line proteste potaknute nesrećom u tvornici i sudarom brzog voza.
U Čileu, u posljednja dva mjeseca veliki marševi studenata i sindikata koji traže veća socijalna davanja.
U Tel Avivu su običnih ljudi protestirali protiv visokih troškova života.
Demonstranti na ulicama u borbi protiv vlasti, Tunis, 08. maj 2011.
Naravno, razlike su među ovim protestima ogromne. Niko ne treba izjednačavati londonsko pljačkanje dućana s libijskom borbom protiv diktatora.
Zato valja biti oprezan pri izvlačenju zaključaka o tako različitim događajima. Ali neke zajedničke osobine ipak postoje.
U većini protesta s jedne je strane međunarodna uvezana elita, a s druge obični građani koji se osjećaju isključenim iz bilo koje vrste ekonomske koristi. Uz to ljuti na korupciju.
Bijes na bogatstvo i korupciju vladajuće elite potaknuo je pobune u Tunisu i Egiptu.
Optužbe za korupciju i korištenje službenog položaja okosnica su svih protesta u Indiji i Kini.
Ljutnja zbog nedostatka prilika za mlade ljude i erozija srednje klase zajedničke su demonstracijama u Španiji, Grčkoj, Izraelu i Čileu.
Mnoge od zemalja pogođenih nemirima zapravo su najprije doživjeli posljedice brzog ekonomskog razvoja. To jest brzog klasnog razdvajanja i bogaćenja jednih, a siromašenja drugih.
Paralelno, veliki broj tih zemalja ima dugu tradiciju propovijedanja politike jednakosti: Mao u Kini, Mahatma Gandi u Indiji…
Izazovno je zato promatrati kako su pobune u tim zemljama povezane globalizacijom, istom onom koja je potaknula bogaćenje bogatih i stvorila veliko tržište rada s malim nadnicama.
Globalnu povezanost valja naravno zahvaliti i širokoj komunikacijskoj mreži koja omogućava da i slika i ideja pobune obidju svijet u sekundi.
No, stvaranje globalnog raspoloženja ipak je misterija. Godine 1968., riječ globalizacija nije postojala, baš kao ni internet, Facebook i slično, pa su studentske demonstracije buknule širom svijeta.
I ova 2011. godina godina je revolta. S jednim izuzetkom – SAD.
Žene protestuju na Trgu Tahrir u Kairu, 25. januar 2011.
I u Americi postoje i društveni i ekonomski trendovi slični svjetskim. Raste nejednakost, srednjoj klasi rapidno pada životni standard, postoji gnjev protiv političke i poslovne elite.
No svo to ogorčenje iskazuje se u medijima ili preko glasačkih kutija, ali ne i neredima na ulici.
Neki tvrde da obični Amerikanci pate od posebnog oblika lažne svijesti. Ljutnju na ekonomske probleme oni navodno preusmjeravaju na bijes oko pitanja religije ili slobodnog nošenja oružja.
No čini se da je takvo objašnjenje preveć uprošteno. Američka politička kultura zapravo je uvijek bila više individualistička i manje “bratska” nego kod drugih naroda.
Amerikanci vjeruju da se uspjeh nagradjuje, a zločin kažnjava. Možda se nekima izvan Amerike čini pretjerivanjem saslušavati predsjednika države pred Kongresom zbog “seksualnih igrica”, ali to javnosti šalje poruku da niko nije iznad zakona i da se korupcija kažnjava.
RSE/Informer.ba
