Garyja McKinnona američka administracija nije smatrala čudakom iz Londona nego teroristom, jer je upao u 97 zaštićenih kompjutorskih sistema i time zaprijetio američkoj sigurnosti
Proteklih sedam godina život je za hacker Garyja McKinnona (45), čovjeka koji je, upavši u Pentagon, počinio najveći hakerski udar na vojsku SAD-a ikad, zbog čega Sjedinjene Države traže njegovo izručenje od Velike Britanije, bio jedan veliki, užasavajući panični napad. Nerijetko mu se dogodi da od straha padne u nesvijest. Ili da ga opsjedaju suicidalne misli. Ne može samoga sebe pogledati u oči dok se ujutro brije jer ga je strah da će mu se zavrtjeti. Ako ga netko bez najave dodirne, Gary skoči od užasa. Puši cigaretu za cigaretom, bez prestanka.
“Hodam cestom i shvatim, odjednom, da me vlastite noge ne slušaju”, priča Gary ovih dana britanskim medijima. “I cijelu noć sjedim u krevetu i razmišljam o zatvoru. O muškom silovanju. O američkom zatvoru. Ja sam samo čudak. Hodam kroz život i mislim – sad će, sad će završiti.”
Na neki način, njegov život i jest završio. Britanski vrhovni sud presudio je da je izručenje Garyja McKinnona Sjedinjenim Državama zakonita i pravedna stvar, s obzirom na to što je učinio. Teško da će išta zaustaviti to izručenje.
Što je, Gary učinio?
Gary McKinnon rođen je u Glasgowu 1966. godine, no odrastao je u Londonu, uz majku Janis i poočima Wilsona, opsjednutoga teorijama urote o NLO-ima. Wilson je “hranio” Garyja pričama o letećim objektima u obliku cigara koji plutaju iznad Bonnybridgea, pa nije ni čudo što se Gary, kad je došao u tinejdžersku dob, pridružio britanskoj organizaciji koji istražuje NLO-e, Bufori. No, čudaci iz udruge nisu bili osobito zainteresirani za konkretne dokaze. Njima su bile dovoljne i priče. Gary je, međutim, htio znati kako točno NLO-i lete, što ih pokreće, jer mu se činilo očitim da to nije nafta, s obzirom da ni jedan spremnik goriva nije dovoljno velik da izvanzemljace prebaci preko čitavih galaksija do Zemlje. Stoga, zaključio je, izvanzemaljci su sigurno izumili neki drugi, čisti oblik energije. A ako netko zna kakva je to vrsta energije, onda sigurno znaju Amerikanci.
Nije tu bila u pitanju samo znatiželja. Gary je, ako je vjerovati onome što je ispričao britanskim medijima, bio ozbiljno zabrinut što se britanski umirovljenici smrzavaju dok Amerikanci skrivaju taj novi oblik goriva koje su, vjerojatno, iskamčili secirajući izvanzemljace na nekom hladnom stolu u podrumu neke vojne baze. Zašto Amerikanci šute? Pa zato, jasno je kao dan, što njihove znanstvenike u šaci drže zločeste naftne kompanije.
Eto, tako je otprilike rezonirao Gary prije nego je dao otkaz kao frizer, nabavio “Hackerski priručnik” Hugoa Cornwall i počeo se baviti – hakiranjem. Umislio si je da se bavi istraživačkim novinarstvom, plemenitim zadatkom kojem “obični” novinari ili nisu dorasli ili i njih zločeste naftne kompanije drže u šaci.
Budući da je bio usamljenik od djetinjstva, Gary je već znao ponešto o internetu. Zapravo, dosta toga. Gary je bio jedan od prvih pionira, istraživača weba koji su “mrežu” otkrivali dok granice ponašanja u virtualnom svijetu još nisu bile jasne (ako jesu i danas), a osjećajući se zaštićenim, gotovo besmrtnim u svoja četiri zatvorena zida, kao i mnogi drugi hackeri, lako je kliznuo u iracionalnost.
Konkretno, njegovo ludilo manifestiralo se neprekinutim hackiranjem. S jointom u pepeljari i limenkom piva pored tipkovnice, uspio je hackirati Nasu, Pentagon i svaku vojnu instituciju do koje je uspio doći. Bilo je, kaže, nevjerojatno lako. Napisao je program koji je po netu tražio administratore, dovoljno lijene da ne mijenjaju svoja korisnička imena i lozinke. A kad je našao prvog, otvorila su mu se sva vrata.
Prestao se prati i izlaziti van. Cura ga je nogirala, ali su i dalje živjeli zajedno jer je ona radila i plaćala telefonske račune. Između pet i sedam godina bio je “nevidljivi čovjek” koji je koračao hodnicima moći na internetu, škiljeći u Pentagonove urede, češljajući njihove dokumente. Nije našao ništa. Baš ništa što bi sugeriralo da SAD ima bilo kakvog udjela u terorističkom napadu koji je srušio njujorške blizance; ništa što bi sugeriralo da Amerikanci imaju pojma o NLO-ovima i njihovom čistom gorivu.
Ništa, osim dvije stvari. Našao je popis časnika pod nazivom “Nezemaljski časnici”. Ne misli da su u pitanji časnici izvanzemljaci, nego vjerojatno oni kojima baza nije na Zemlji. To ga je uvjerilo da Amerikanci imaju neku vrstu svemirskog broda, izvan Zemlje. “Neka vrsta svemirske postaje Mir za koju nitko živ ne zna?” pita ga Jon Ronson, novinar Guardiana i zaljubljenik u teorije zavjere, inače autor knjige “Muškarci koji bulje u koze”. “Pretpostavljam. No, u vrijeme kad sam to otkrio, često sam pušio travu, a to baš nije dobro za intelekt”, odgovara mu Gary.
Druga stvar koju je otkrio, prije nego što mu je u stan upala britanska krim-jedinica za visokotehnološke zločine, bio je sferični objekt što ga je pronašao među dokumentima Svemirskog centra Johnson, a koji bi “mogao biti NLO, iako je vjerojatno u pitanju satelit”.
Uhapšen je 2002. godine. Identificirao ga je američki tužitelj jer je Gary (sic!) koristio mail na stvarno ime kako bi skinuo program nazvan RemotelyAnywhere. No, i bez toga bi došlo do hapšenja, jer Gary je bio prilično traljav za jednog ozbiljnog hackera. Prenoćio je u zatvoru, gdje su ga policajci tješili da će brzo izići, a kazna će mu vjerojatno biti društveno koristan rad. No, američka administracija postala je prilično temeljita nakon terorističkog napada na Ameriku. Njima on nije bio čudak iz Londona, nego terorist koji je počinio najveći hakerski upad ikad. Kako je to obrazložio ured američkog državnog tužitelja, Gary je upao u 97 zaštićenih kompjutorskih sustava. Ukrao je dokumente i zadržao tajne koje mogu biti korisne neprijateljima. Počinio je nemjerljivu štetu kopjuterskom sistemu američke Vlade i time je zaprijetio sigurnosti svakog američkog građanina. Zbog njega je, netom nakon terorističkih napada, pala mreža u Washingtonu zbog čega je 2000 korisnika izgubilo na tri dana pristup internetu, što je rezultiralo štetom od 900 tisuća dolara. Zaključak? SAD traže da im se izruči Garyja kako bi mu sudili na američkom sudu.
Gary, naravno, negira da je namjerno uništavao dokumente američke Vlade. Možda je, zabunom, pritisnuo krivu tipku, ali nije tu bilo terorističkih namjera. Dugo su se Gary i američka Vlada natezali oko toga što će priznati od optužnice i koliko će vremena provesti u zatvoru. Gary je čak nudio da dođe u Ameriku i nauči ih svojim hackerskim vještinama, no oni su mu odgovorili da bi bilo koji idiot mogao izvesti to što je on izveo. Nema to veze s genijalnošću, barem ne onom iskoristivom,naročito otkako mu je 2008. godine dijagnosticiran Aspergerov sindrom, vrsta autizma zbog koje oboljeli nisu sposobni za normalnu komunikaciju s drugim ljudima, a istodobno pokazuje znakove opsesivnog ponašanja poput, primjerice, kompulzivnog korištenja interneta. Sada, na kraju, prijeti mu 60 godina u američkom zatvoru. Garyjev advokatski tim trenutno prikuplja izjave stručnjaka koji potvrđuju da će se Gary, ako bude izručen SAD-u, vjerojatno ubiti, dok grupe za zaštitu ljudskih prava lobiraju da se izmijeni sporazum Britanije i SAD-a iz 2003. koji dopušta olako izručenje britanskih državljana Americi.
Globus/Informer.ba
