Unakrsno ispitujući svjedoka optužbe Momira Nikolića, optuženi Radovan Karadžić danas nije pokušao da negira suštinu Nikolićevog iskaza da su mu masovna ubistva u Srebrenici unaprijed nagovijestili general Ratko Mladić i drugi visoki oficiri Vojske Republike Srpske.
Rekavši da za ubistva muslimanskih zarobljenika “nema opravdanja”, Karadžić je, međutim, tvrdio da za te zločine nije bilo potrebno naređenje budući da su bili posljedica “volje za osvetom”.
Nikolić je odgovorio da je “rukovođenje i komandovanje” nužno za sve vojne operacije, prihvatajući da je bilo “pojedinačnih” slučajeva osvete.
Karadžić, tadašnji predsjednik RS i vrhovni komandant VRS, optužen je pred Haškim tribunalom za genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i progon hiljada žena i djece iz Srebrenice, u danima pošto je VRS 11. jula 1995. zauzela tu enklavu.
Nikolić (56) je pred Tribunalom 2003. godine priznao krivicu za progon Bošnjaka iz Srebrenice i osuđen je na 20 godina zatvora, a kaznu izdržava u Finskoj. Do sada je svjedočio na više haških procesa protiv oficira VRS, optuženih za genocid i druge zločine u Srebrenici.
Sugerišući da je “ogromna patološka mržnja” iz prošlosti i bosanskog sukoba bila “glavni razlog” za zločine, Karadžić je pitao: “Kako je došlo do ubijanja … Opravdanja nema, samo da razumijemo”.
Potvrđujući da je postojao “istorijski kontekst” za zločine, Nikolić je, međutim, uzvratio da “ne postoji nikakvo opravdanje za to što se desilo” i da se “zločin ne može pravdati nikakvim razlozima”.
Karadžić je to prokomentarisao tvrdnjom da “za to uništavanje nije bila potrebna ničija komanda” i da se “to dešavalo po istorijskom automatizmu”, te da su ubistva bila uzrokovana “voljom za osvetom koja se rađala iz haosa”.
Za vrijeme unakrsnog ispitivanja, Karadžić je potvrdio da je on, kao vrhovni komandant, 9. jula 1995. “dao saglasnost” da VRS uđe u Srebrenicu nakon što mu je odobrenje za to telegramom zatražio pomoćnik generala Mladića, Zdravko Tolimir.
Na sugestiju optuženog da “nije bilo mnogo žrtava uzimanja Srebrenice”, 11. jula 1995, svjedok je uzvratio da je pod artiljerijskom vatrom Bratunačke brigade VRS “bilo žrtava u gradu”, a zatim u koloni kojom se više hiljada civila kretalo iz Srebrenice ka bazi Unprofora u Potočarima.
Nikolić je, odgovarajući na Karadžićevo pitanje, izjavio da u danima poslije pada Srebrenice svojim očima nije video nijedno ubistvo muslimanskih zarobljenika iako je znao da su bila počinjena na više lokacija.
Ponovio je da se o ubijanju svih muslimanskih zarobljenika “prvi put otvoreno razgovaralo” na sastanku oficira za bezbjednost Glavnog štaba VRS Ljubiše Beare i civilnog povjerenika za Srebrenicu Miroslava Deronjića, 13. jula uveče u Bratuncu.
Pozivajući se na Karadžića, Deronjić je tada “rekao da neće dozvoliti da oni budu ubijeni u Bratuncu“, a pukovnik Beara je želio da učini suprotno, uz pozivanje na generala Mladića, rekao je Nikolić. Naglasio je da je “bilo jasno da će zarobljenici biti ubijeni, samo je bilo pitanje gdje”.
Na Karadžićevu sugestiju da je Deronjić mogao zloupotrijebiti njegovo ime, svjedok je izjavio da se Deronjić često pozivao na Karadžića.
Vjerodostojnost svedokovog iskaza, Karadžić je nastojao da naruši i podsjećanjem da je Nikolić, dok je 2003. pregovarao o priznanju krivice sa tužilaštvom, preuzeo na sebe i odgovornost za masovno ubistvo Bošnjaka u selu Kravica u kojem nije učestvovao.
Nikolić je to potvrdio, objašnjavajući da je to bila posljedica njegovog pogrešnog uvjerenja koja je ispravljena za par dana.
Na kraju svjedočenja, Nikolić je naglasio da se ne kaje zbog toga što je priznao krivicu i prihvatio odgovornost za učešće u zločinu u Srebrenici. Kazao je da se “lakše osjeća” zbog priznanja krivice i kajanja.
Suđenje Karadžiću u Hagu biće nastavljeno sljedeće nedjelje.
Beta/Informer.ba
