U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kolika je moć religije u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili dva sociologa religije – Dino Abazović, docent Fakuleta političkih nauka u Sarajevu, i Duško Trninić, viši asistent Fakuleta političkih nauka u Banjaluci.
Bilo je riječi o tome da li političari manipulušu vjerskim liderima ili pak vjerski lideri manipulišu političarima, o ulozi religioznih lidera u nedavnom ratu na prostoru bivše Jugoslavije, o tome zašto oni izbjegavaju da osude zločine koje su počinili njihovi vjernici, koliko religija razdvaja ljude u Bosni i Hercegovini, da li su muslimani i katolici diskriminisani u Republici Srpskoj, a pravoslavci u Federaciji Bosne i Hercegovine, zašto 95 posto stanovnika Republike Srpske smatra da bi im najidealniji komšija bio Srbin i pravoslavac, kakve su posljedice uvođenja vjeronauke u škole, kao i o tome da li je Bosna i Hercegovina sekularna država.
Omer Karabeg: Kakav je danas položaj religije u Bosni i Hercegovini, da li je ona privatna stvar pojedinca, kao što je to slučaj u evropskim zemljama, ili je postala politički faktor koji igra značajnu ulogu u državi?
Dino Abazović: Najlakše je odgovoriti da je i jedno i drugo. U principu, od devedesetih godina naovamo religijske zajednice su – i to nije samo slučaj u Bosni i Hercegovini nego i u bivšoj Jugoslaviji i cijelom regionu Istočne Evrope – postale vrlo značajna politička činjenica, s tim što je u bosanskohercegovačkom kontekstu to bilo mnogo izraženije nego u drugim državama takozvanog istočnog bloka. S druge strane, religioznost pojedinaca u Bosni i Heregovini je svih ovih godina, čak i za vrijeme bivše Jugoslavije, o čemu se manje govori, bila vrlo snažna. Ako pogledate popise stanovništva i relevantna istraživanja, broj onih koji su se u Bosni i Hercegovini deklarirali kao vjernici uvijek je bio blizu 90 posto, a tako je to i danas.
Duško Trninić: U Bosni i Hercegovini religija je itekako prisutna
Od devedesetih godina naovamo postoji simbioza između religijskih zajednica i političkih partija, prije svega onih etnonacionalističkih.
u javnoj sferi. Za to postoji više razloga. Prvo, nakon raspada Jugoslavije imamo konstantnu revitalizaciju religije i njen povratak u javni život. Drugo, od devedesetih godina naovamo postoji simbioza između religijskih zajednica i političkih partija, prije svega onih etnonacionalističkih. Političari su iskoristili religiju i još uvijek je koriste za vlastitu promociju, dok religijske zajednice, s druge strane, koristu politiku za osvajanje javne sfere.
Omer Karebeg: Da li političari manipulišu vjerskim liderima ili ovi pak manipulišu političarima?
Duško Trninić: Rekao bih da političari manipulišu religioznim liderima. Oni ih često koriste kao svoje portparole koji propagiraju njihove ideje.
Pojedini religijski lideri imali su aktivnu ulogu tokom rata, u njihovim istupima bilo je govora mržnje i širenja netrpeljivosti prema drugim narodima.
Mislim da religijske zajednice u tom odnosu gube, pošto nije prirodno da one nastupaju kao megafon određenih političkih opcija. S druge strane, pojedini religijski lideri imali su aktivnu ulogu tokom rata, u njihovim istupima bilo je govora mržnje i širenja netrpeljivosti prema drugim narodima. Oni su se često zajedno sa političarima mogli vidjeti na prvim linijama fronta i u svakom slučaju znatno su doprinjeli onome što se zbivalo od 1992. do 1995. godine. Zbog toga je nužno da se religije izjasne o svojoj ulozi devedesetih godina i u samom ratu.
Omer Kararabeg: Gospodine Abazoviću, gospodin Trninić je pomenuo ulogu religioznih lidera u nedavnom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Ne znam da li se varam, ali čini mi se da ni Srpska pravoslavna crkva, ni Katolička crkva, ni Islamska zajednica nikada nisu poimenično osudile nijednog zločinca iz svog naroda. Bilo je, istina. uopštenih osuda, ali nikada nije pomenuta, koliko ja znam, nijedna ličnost. S druge strane, vrlo su bili glasni u osudama zločinaca druge vjere. Da li sam u pravu?
Dino Abažović: U načelu jeste, ali ne bih se s vama do kraja složio. Činjenica je da su neki religijski lideri, bar oni sa najvišeg nivoa, tokom rata s vremena na vrijeme objavljivali tekstove u kojima se osuđuju zločini, bilo da je riječ o hudbama, propovijedima ili pismima. Međutim, javnost – ne samo u Bosni i Hercegovini nego i regiji – nije uvijek bila dovoljno upoznata s time. Uostalom, oni sami nisu mogli značajnije uticati na stvari koje su dovele do tako brutalnog rata i zločina.
Častan izuzetak pretstavlja potez kardinala i reis ul uleme koji su zajednički obišli mjesta stradanja Hrvata i Bošnjaka. Takvi gestovi imaju najveću simboličku vrijednost.
Ali sigurno je da su u poslijeratnom periodu mogli učiniti mnogo više. Religijski lideri, na primjer, vrlo često obilaze stratišta i mjesta masovnih zločina počinjenih nad njihovim vjernicima. Ali rijetki su primjeri da odlaze na stratišta gdje su pripadnici njihove vjere i njihovog naroda počinili zločine. U tom smislu častan izuzetak pretstavlja potez kardinala i reis ul uleme koji su zajednički obišli mjesta stradanja Hrvata i Bošnjaka. Takvi gestovi imaju najveću simboličku vrijednost. I još nešto. Kad govorimo o ulozi religije u nedavnom ratu ključni problem predstavlja odnos između religijskog i nacionalnog identiteta. Opće je mjesto da se stavlja znak jednakosti između Bošnjaka i muslimana, Srbina i pravoslavca, Hrvata i katolika. Ta konfuzija dovodi do toga da praktično ne možete početi značajnu raspravu o tome kakav je bio karakter rata. Jer, ako postoji znak jednakosti između etničkog i konfesionalnog identiteta, teško je poricati tvrdnju da to nije bio i vjerski rat, a znamo da u Bosni i Hercegovi nije vođen vjerski rat, mada je on imao elemente religiozne simbolike koja je bila brutalno zloupotrebljavana. Stoga ja smatram da se konfesionalni identiteti, koji su univerzalni, ne smiju reducirati na etnos. Jedino tako religija može odigrati značajniju ulogu u ublažavanju međuetničkih i međureligijskih tenzija.
Omer Karabeg: Gospodine Trniniću, koliko znam, sveštenici Srpske pravoslavne crkve bili su prisutni na mitingu podrške Mladiću, koji je u Banjaluci održan nakon Mladićevog hapšenja?
Duško Trninić: Da, vidio sam te snimke. Kad je riječ o odnosu
Kad je riječ o odnosu pravoslavnih sveštenika prema Mladiću, ima informacija da se on jedno izvjesno vrijeme krio u ženskom manastiru kraj Zrenjanina, koji je pod nadležnošću Bačke eparhije.
pravoslavnih sveštenika prema Mladiću, ima informacija da se on jedno izvjesno vrijeme krio u ženskom manastiru kraj Zrenjanina, koji je pod nadležnošću Bačke eparhije. Nisam čuo da su Sinod i sveštentsvo Srpske pravoslavne crkve demantovali te navode, a koliko znam, bački episkop je nedavno izabran za člana Sinoda.
Omer Karabeg: Gospodine Trniniću, da li vjerski lideri u Bosni i Hercegovini imaju političke ambicije?
Duško Trninić: Mislim da nemaju. Njima je veza sa politikom i političarima potrebna radi vlastite afirmacije, kao i afirmacije religijske zajednice koju predstavljaju.
Omer Karabeg: Gospodine Abazoviću, po vama, da li vjerski lideri imaju političke ambicije. To se, recimo, ponekad kaže za reisa Cerića?
Dino Abazović: Ja također mislim da oni nemaju političke ambicije, a za tim zapravo nemaju ni potrebe. Njihov uticaj na politiku je dovoljno jak da im direktan politički angažman nije ni potreban. Retorika političara i religioznih
Retorika političara i relgioznih lidera je tokom posljednjih 20 godina postala toliko slična da, ako ne čujete ime i prezime čovjeka koji govori, ne znate da li to govori vjerski službenik ili političar.
lidera je tokom posljednjih 20 godina postala toliko slična da, ako ne čujete ime i prezime čovjeka koji govori, ne znate da li to govori vjerski službenik ili političar. Međutim, u novije vrijeme ima i drugačijih slučajeva. Gospodin Josipović se je negdje pred kraj svoje predsjedničke kampanje javno izjasnio kao agnostik, ali mu to nije smetalo da bude izabran za predsjednika u zemlji koja slovi za jednu od najkatoličkijih država u Evropi. Kad ste spomenuli reisa Cerića, podsjetio bih da se tokom izbora za lidera Stranke demokratske akcije kroz medijske napise dalo iščitati da reis Cerić, a pogotovo naibu reis Spahić, preferiraju neke druge kandidate, a ne onoga koji je na kraju dobio najveće povjerenje članstva. Danas, dakle, nije ista situacija kao što je bila devedesetih godina i neposredno nakon rata.
Niski standardi sekularne države
Omer Karabeg: Da li su vjerske zajednice – Srpska pravoslavna crkva, Katolička crkva i Islamska zajednica – svojim insistiranjem na nacionalnom – faktor razdvajanja naroda Bosne i Hercegovine?
Duško Trninić: Kod nas postoji sprega između nacionalnog i religijskog. Kolega Abazović je već govorio o tome da je kod nas nemoguće da Bošnjaci ne budu istovremeno i muslimani, Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici. Najjača veza između nacionalnog i religijskog je kod pravoslavaca, dok bi islam i katoličnastvo trebalo da budu univerzalne religije. Međutim, u Bosni i Hercegovini one to nisu. Mislim da su religijske zajednice ustvari žrtvovale svoju univeralnost zarad partikularnosti.
Dino Abazović: Ovdje je upravo religija bila diferentia specifica u etnonacionalnom razdvajanju staroslavenskog stanovništva. Ono što čini ključnu razliku
Ono što čini ključnu razliku između Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini je prije svega religija.
između Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini je prije svega religija. To je povijesna činjenica iz koje se ne može iščitati ništa drugo do da je u Bosni i Hercegovini religija odigrala ulogu nacionalne vertikale, za razliku od nekih drugih zemalja gdje je to, na primjer, bio jezik. Ja, međutim, mislim da je mnogo veći problem poizvodnja razlika u političkom smislu. Smatram da su društveno uređenje i politički sistem u Bosni i Hercegovini veoma pogodno tle za proizvodnju razlika. To nije samo stvar religijskih zajednica nego i etnonacionalnih političara, a i međunarodne zajednice koja ne želi da utiče da se to stanje promijeni.
Duško Trninić: Nedavno je objavljeno Galupovo istraživanje – ovdje su mediji prenijeli uglavnom podatke za Republiku Srpsku, mada ja vjerujem da su slični podaci i za Federaciju – koje pokazuje da 95 odsto stanovnika
95 odsto stanovnika RS smatra da im je najidealniji komšija Srbin i hrišćanin. Vjerujem da je tako i u Širokom Brijegu, gdje u većini žive katoloci, i u onim sredinama gdje većinu stanovništa čine muslimani.
Republike Srpske smatra da im je najidealniji komšija Srbin i hrišćanin. Vjerujem da je tako i u Širokom Brijegu, gdje u većini žive katoloci, i u onim sredinama gdje većinu stanovništa čine muslimani. Pitam se kakva je budućnost multinacionalne i multireligijske zemlje u kojoj 95 odsto stanovnika želi da im susjedi isključivo budu pripadnici njihove nacije i religije. Kad sam o ovom istraživanju razgovarao sa svojim studentima, oni su mi rekli da je potpuno normalno da ljudi u Republici Srpskoj žele da im komšija bude hrišćanin. Ja sam ih onda upitao da li to znači da bi oni kao komšiju prihvatili i katolika, adventistu ili Jehovinog svedoka, na šta su mi oni odgovorili negativno. Znači, ovdje je hrišćanstvo usko shvaćeno, ono se poistovjećuje s pravoslavljenjem.
Omer Karabeg: Da li su u sredinama gde u većini žive pripadnici jedne religije – ostali vjernici diskrimisani, dakle, muslimani i katolici u Republici Srpskoj, a pravoslavci u Federaciji Bosne i Hercegovine?
Duško Trninić: Mislim da je to tako. To možemo najbolje posmatrati kroz vjeronauku. Pošto je kod nas vjeronauka konfesionalni predmet, to jeste djeca u školama uče uglavnom o svojoj konfesiji ili o svojoj religijskoj zajednici, pripadnici drugih religija su diskriminisani, jer se za njih ne organizuje vjerska nastava. Na taj način još od prvih školskih dana učimo djecu segregaciji. A da ne pominjem diskriminaciju malih vjerskih zajednica i novih religijskih pokreta koji apsolutno nemaju nikakav položaj u bosanskohercegovačkom društvu.
Vrsta diskriminacije varira od direktne diskriminacije, kada se ne organizuje vjerska nastava za pripadnike druge religije, do sprečavanja izgradnje i obnove religijskih objekata.
Dino Abazović: Kod nas su u principu sve manjine diskriminisane, pa samim tim i vjerske manjine. Vrsta diskriminacije varira od direktne diskriminacije, kada se ne organizuje vjerska nastava za pripadnike druge religije, do sprečavanja izgradnje i obnove religijskih objekata i odbijanja da se religijskoj zajednici vrati uzurpirana imovina.
Omer Karabeg: Gospodine Abazoviću, Islamska zajednica nedavno je demonstrirala svoju moć kada je nakon žestoke kampanje prislila vladu Kantona Sarajevo da povuče svoju odluku da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u prosjek opšteg uspijeha učenika. Otkud Islamskoj zajednici tolika moć da može natjerati jednu kantonalnu vladu da promijeni svoju odluku?
Dino Abazović: Moje je mišljenje, koje sam već javno iznio, da to nije tako važan povod da bi se tako strašno reagiralo. U ovom slučaju Islamska zajednica i njeni predstavnici bili su najeksponiraniji, ali i Katolička crkva je vrlo snažno sekundirala u ovim raspravama. Ja nisam siguran da je vlada popustila, vlada je ustvari odustala od toga da se ta odluka retroaktivno primjenjuje, s obzirom da zakon ne poznaje tu vrstu retroaktivnosti. Sada se pokušava kupiti vrijeme i na jednoj i na drugoj strani i ja mislim da je to pitanje samo odgođeno do početka nove školske godine. Mislim da ova priča nije završena, završeno je samo prvo poluvrijeme.
Dušan Trninić: Kod nas se slična rasprava vodila oko predmeta kultura religija, koji je bio uveden kao protivteža vjerskoj nastavi. On je bio zamišljen
Jedan od vladika Srpske pravoslavne crkve je u vaskršnjoj poslanici pozvao roditelje da ne šalju djecu na časove kulture religija i da intervenišu da se taj predmet izbaci iz nastavnog programa.
kao nekonfesionalni predmet, koji omogućuje djeci da steknu znanja o različitim religijama i religijskim praksama koje postoje u bosanskohercegovačkom društvu. Taj predmet na kraju je povučen iz škola. Šta se, ustvari, desilo? Jedan od vladika Srpske pravoslavne crkve je u vaskršnjoj poslanici pozvao roditelje da ne šalju djecu na časove kulture religija i da intervenišu da se taj predmet izbaci iz nastavnog programa. Nakon toga Ministarsvo prosvjete je taj predmet povuklo iz škola. U ovom slučaju pokazala se nemoć politike pred religijom.
Omer Karabeg: Kad se ima u vidu kolika je moć religije, postavlja se pitanje da li je Bosna i Hercegovina sekularna država ili je možemo nazvati državom krsta i polumjeseca, kao što je to nedavno napisano u jednom tekstu?
Duško Trninić: Po meni Bosna i Hercegovina nije sekularna država zbog religijske simbolike koja je prisutna u javnim institucijama i zbog što je u sekularno
Problem je, međutim, u tome što religijske zajednice žele imati povlašćeni položaj u javnom prostoru samo zato što su religijske zajednice.
uređenom društvu religija privatna stvar, a kod nas to nije slučaj. Ona je itekako prisutna u javnosti. Naravno, ni u Evropi nemamo čiste sekularne države u kojima je religija potpuno odvojena od politike. Ali kod njih, za razliku od naše situacije, postoji religijski pluralizam, to jeste nema prvilegovanih religija kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini.
Dino Abazović: U Bosni i Hercegovini postoji principijelna odvojenost države i religijskih zajednica. Problem je, međutim, u tome što religijske zajednice žele imati povlašćeni položaj u javnom prostoru samo zato što su religijske zajednice. U klasičnim sekularnim državama one takav položaj ne mogu imati. One su prisutne u javnom životu kao i sve druge organizacije od javnog interesa, a koliki će biti njihov uticaj zavisi od snage argumenata s kojim nastupaju. To kod nas nije slučaj. Zbog toga se može reći da Bosna i Hercegovina ima jako niske standarde sekularne države.
