Dok rezignirani logoraši i njihove porodice polako gube nadu da će na mjestu strahotnog koncentracionog logora Omarske ikada biti podignut dostojan memorijalni centar, prijedorske općinske vlasti, ali i bh. općenito, i dalje zadržavaju arogantan odnos prema žrtvama.
Sadik Pašić je u Omarskoj proveo sve vrijeme – od osnivanja logora, pa sve do zvaničnog raspuštanja “sabirnog centra”, kako su nasilno uspostavljene vlasti bosanskih Srba u Prijedoru 1992. godine nazivale taj logor smrti, javlja BIRN.
Danas, 19 godina nakon zatvaranja logora, Sadik Pašić s članovima svoje porodice obilazi mjesto stradanja, za koje se možda nikada ne bi ni saznalo da ga britanski novinari ITN-a i “The Guardiana” nisu otkrili u augustu 1992. godine.
“U logor sam ušao sa 105, a izašao sa 70 kilograma. Eto kako je bilo… Gledao sam kako ljude muče i ubijaju, gledao sam kako jedan po jedan nestaju prijedorski intelektualci, profesori, doktori, imućni ljudi… I sâm sam čekao njihovu sudbinu“, sjeća se Pašić.
Dok govori, pokušava rukom pokazati na lokacije ispred ogromnog hangara, poznatijeg kao “crvena kuća”, te nevelike zgrade ispred, koja je upamćena kao zloglasna “bijela kuća”, na kojima su vršena premlaćivanja i ubistva.
“Mi smo uglavnom bili zatvoreni u hangaru, tako da nismo uvijek imali prilike gledati šta se dešava, ali su krici i hropci žrtava dopirali do nas. Znali smo šta se dešava”, ističe on.
Sadik Pašić danas ne zna reći je li činjenica da je preživio Omarsku sreća ili nesreća.
“Nisam znao šta mi je sa ženom i djecom, koje su odveli u Trnopolje, sve dok i mene nisu prebacili tamo, nakon zatvaranja Omarske. Rođenog sina nisam prepoznao kad sam ga vidio tamo”, kaže Sadik, ne mogavši više zadržavati suze.
Sadik Pašić danas živi u Prijedoru od prije rata zarađene slovenske penzije, te materijalne podrške od djece, koja, kao i većina protjeranih Prijedorčana, žive u inostranstvu.
Za vrijeme postojanja logora kroz Omarsku je prošlo između 3.500 i 6.000 potkozarskih Bošnjaka i Hrvata, od kojih je, prema podacima Tribunala u Haagu, ubijeno više od 700.
Mučenja i premlaćivanja zatvorenika su bila svakodnevna, a svjedočenja preživjelih zapravo govore da je u Omarskoj, nakon nacističkih logora iz Drugog svjetskog rata, termin “mučenje” dobio sasvim novo značenje.
U haškoj presudi Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Općine Prijedor, navedeno je i svjedočenje koje je opisivalo slučaj seksualnog zlostavljanja koji se odigrao u “bijeloj kući” 26. juna 1992. godine.
“Muke logoraša se ne mogu opisati”, sjeća se Sabiha Turkanović, jedna od pet logorašica koje su dočekale raspuštanje logora, te, kako kaže, jedina preživjela od njih pet, određenih za likvidaciju.
U Omarskoj je, prema njenom svjedočenju, bilo zatočeno 37 žena, ali je Crveni krst zabilježio samo njih pet. Sabiha Turkanović je bila zatvorena najprije u Keratermu, pa u Omarskoj, dok nije prebačena u Trnopolje.
Na 19. godišnjicu od zatvaranja zloglasnog logora, koji je Human Rights Watch okarakterizirao kao koncentracioni, došlo je manje od 2.000 logoraša, članova njihovih porodica i prijatelja. Iz godine u godinu je broj posjetitelja logoru sve manji. Nije bilo najviših državnih političara, pa čak ni predstavnika lokalne vlasti.
Komemoraciji je prisustvovao tek predstavnik ureda predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića i predstavnik visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka.
Mnogobrojni logoraši su ovu skandaloznu nezainteresiranost pripisali činjenici da ovo nije izborna godina, za razliku od prošle, kada je Omarsku posjetio tadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić lično, praćen svitom kolega političara.
Fena/Birn/Informer.ba
