Već duže od dvije godine svaki izvještaj Međunarodne krizne grupe (ICG) o BiH doima se kao autorski uradak lobista Milorada Dodika. Tako je i nedavno objavljeno alarmantno pismo predsjednice ICG-a, nekadašnje tužiteljice Haškog tribunala, izazvalo brojne reakcije: gospođa Arbour za Oslobođenje pokušava objasniti iznesene stavove
OSLOBOĐENJE: Vaše pismo je izazvalo prilično burne reakcije: kada je i zašto napisano i kako ste odabrali kome ćete ga uputiti?
Naš balkanski tim je radio na nekoliko projekata, ali smo se početkom aprila ozbiljno zabrinuli kako se stvari odvijaju. Zato sam odlučila da o tome moram nešto hitno reći kako bismo privukli međunarodnu pažnju na ono što se dešava u Bosni i Hercegovini. Zbog toga sam poslala pismo 2. maja, jer sam htjela da upozorim i upoznam Evropsku uniju i njene ambasadore sa svojom zabrinutošću prije njihovog sastanka na kojem su trebali razgovarati o situaciji u BiH. Nakon toga smo završili naš izvještaj koji je objavljen u prošli petak pod nazivom “Bosna: Institucije pod napadom.”
Ovaj izvještaj je izašao u javnost tačno pred sastanak Savjeta bezbjednosti UN-a na kojem se raspravlja o situaciji u BiH. Ovaj izvještaj se može naći na našoj web stranici, a meni je zadovoljstvo da o tom pismu i izvještaju mogu sa vama govoriti za Oslobođenje.
OSLOBOĐENJE: Koga podrazumijevate kada kažete da bi međunarodna zajednica i njezini saveznici trebali razmatrati strategiju za budućnost Bosne i Hercegovine i šta bi ta strategija trebala sadržavati?
Međunarodna zajednica ima posebnu obavezu prema narodu BiH, a ona proizilazi iz onoga što je, po mom mišljenju, bio njen neuspjeh da isti taj narod adekvatno zaštiti tokom rata. Dio ove dužnosti je uključio i Međunarodni krivični sud u Haagu gdje sam bila tužilac. Drugi dio te dužnosti je bio osigurati da se strahote rata više nikada ne ponove. Ali, to nije sve. Međunarodna zajednica mora da pomogne građanima BiH da iznađu način kako da upravljaju sami svojom zemljom.
Godinama nakon rata ovo je značilo da je međunarodna zajednica donosila odluke umjesto vaših lidera, jer oni ili nisu mogli ili nisu htjeli da učine taj minimum kako bi mir zaživio. To je tada bilo dobro i potrebno, ali stvari ne mogu više tako funkcionisati. Lideri BiH bivaju izabrani da donose odluke i oni moraju prihvatiti tu odgovornost umjesto da čekaju da visoki predstavnik odluči umjesto njih. Ni donošenje odluka od OHR-a više ne funkcioniše. Vidite, svi vi ćete morati živjeti sa institucijama i pravilima koje postoje u BiH, godinu za godinom i tako dugo nakon što međunarodna zajednica ode odavde.
Dakle, vi jednostavno treba da nađete načina da se dogovorite, jednostavno baš tako. To također znači da međunarodna zajednica treba da se isključi iz dnevnopolitičkih dešavanja.
OSLOBOĐENJE: Na koji način mislite da bi trebalo smanjiti aktivnosti visokog predstavnika i čime mislite da se on umije šao u lokalnu politiku?
Mislim da OHR treba da prestane da donosi odluke koje pripadaju bh. institucijama. Znam da postoji osjećaj da je Dayton ove institucije ostavio suviše slabim kako bi same opstale i da bi se sve urušilo ukoliko visoki predstavnik ne bi intervenisao.
Ali vidjeli smo u zadnjih nekoliko godina da te intervencije niti uspijevaju niti pomažu. Glavni razlog zato je odbijanje Republike Srpske da prihvati autoritet visokog predstavnika, ali to nije jedini razlog.
OHR je propustio sjajnu priliku nedavno kad je suspendovao odluku CIK-a. Po zakonu, odluka CIK-a je mogla biti osporena na Sudu BiH. To bi bio prvi put da taj sud donese odluku o važnom, politički osjetljivom pitanju vezanom za entitetske vlasti i to je bila sjajna prilika da se potvrdi uloga suda kao nezavisnog autoriteta. I bez ikakve veze sa RS-om.
OSLOBOĐENJE: Zašto mislite da Evropska unija odugovlači izbor svog predstavnika u BiH?
To je pitanje za funkcionere EU. Ono što mogu da kažem u naše ime je to da bilo kakvo objašnjenje ko je EU može da ponudi nije dovoljno dobro. Ne postoji izgovor za EU – koja teži da bude globalna sila – zato što nisu bili u stanju da za godinu imenuju jednu osobu i naprave jednu strategiju.
Ovo samo dokazuje da EU ima još dosta posla pred sobom kad su u pitanju interna organizacija, a još više kad je u pitanju kreiranje politike. Ovo nije samo pitanje imenovanja predstavnika već cjelokupne politike EU u BiH. Godinama postoji bazičan problem – EU javno govori kako želi da preuzme vodeću ulogu, ali se ponaša kao da tu ulogu želi prepustiti nekom drugom, najčešće OHR-u.
OSLOBOĐENJE: Kako komentirate neuspjele pokušaje američkog ambasadora Patricka Moona i visokog predstavnika Valentina Inzka da sa predsjednikom RS-a razgovaraju o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH?
Dobro je što su otišli u Banju Luku i što su pokušali da pronađu rješenje, treba nam više toga. Bilo bi još bolje da je predsjednik Dodik dolazio češće u Sarajevo kako bi razriješio probleme vezane za Sud i Tužilaštvo prije nego što se odlučio za referendum ili da je gospodin Radojičić posjetio Parlament BiH prije no što je otišao u Bruxelles.
Neuspjeh dva vodeća međunarodna funkcionera u BiH da nađu zajednički dogovor sa lokalnim liderom pokazuje nerazumnost i prkos lokalnih političara, ali isto tako i ukazuje nato koliko je međunarodna zajednica izgubila autoritet u BiH.
Taj autoritet se ne može povratiti kroz oštre izjave, kratkoročna rješenja i brzoplete poteze. Međunarodna zajednica mora ozbiljno da analizira svoju politiku u BiH. Mora da postoji podudaranje između onoga što međunarodna zajednica obeća i onoga što realno može da uradi, a sve to mora biti urađeno bez oduzimanja odgovornosti od lokalnih lidera.
OSLOBOĐENJE: Zbog čega smatrate da je vlast u Federaciji BiH nelegitimna, kada je formirana u uvjetima gdje su predstavnici dva HDZ-a donijeli političku odluku da ne učestvuju u radu federalnog Parlamenta i time na neodređeno vrijeme odgode formiranje vlasti u FBiH?
Najgora stvar u ovoj krizi je to što su država i njene institucije oslabljene baš u momentu kada su došle pod napad iz RS-a.
O ovome smo upozoravali još prošle godine – procijepi u strukturi Federaciji bili su očigledni. Ovo nije samo mišljenje Krizne grupe; naš izvještaj je baziran na razgovorima sa pravnim ekspertima iz sva tri konstitutivna naroda, sa OHR-om i sa iskusnim diplomatama, a koristili smo i naše pozamašno iskustvo. Priča je dugačka i tužna; kao što smo rekli u našem novom izvještaju, bukvalno svi na neki način snose dio krivice.
Dva HDZ-a su namjerno blokirala konstituisanje Parlamenta FBiH. OHR nije odgovarao na upozorenja i pozive za pomoć od CIK-a. Onda je koalicija okupljena oko SDP-a sazvala Parlament i pored jasnog upozorenja od CIK-a da se uslovi za tako nešto nisu stekli. CIK – jedino tijelo koje ima autoritet da presudi o legalnosti izbora i njihove implementacije – poništio je izbor predsjednika i zamjenika predsjednika.
OHR je onda suspendovao tu odluku, čekajući presudu Ustavnog suda Federacije.
Međutim, taj sud, prema Ustavu Federacije, nema autoritet da rješava takve stvari, a oba HDZ-a su ionako bila već povukla svoje primjedbe pred Ustavnim sudom.
OSLOBOĐENJE: Koja su to radikalna pitanja o BiH s kojim bi se, kako navodite u pismu, međunarodna zajednica mogla suočiti?
Budimo otvoreni: odluke koje se sada donose u NewYorku, Bruxellesu, kao i u Banjoj Luci i Sarajevu, imaće ogroman uticaj na to da li će ova zemlja opstati i u kojoj formi. Niko nema pravo, nimoralno ni pravno, da cijepa BiH. Ali isto tako je istinito da niko ne može na silu da je održi zajedno. BiH mora da nađe dovoljno zajedničkih interesa, dovoljno zajedničkog shvaćanja o tome kako da upravlja zemljom.
Jedna stvar oko koje se, čini se, svi slažu je ulazak u EU. To je jako dobro, ali mislim da tu treba još malo više. U praksi to znači sporazum između Banje Luke i Sarajeva i u nekoj mjeri Mostara također. U suprotnom, ni sve odluke OHR-a, makar ih provodio i NATO, neće biti dovoljne jer čim međunarodna zajednica opet okrene leđa, sve će se opet raspasti. Bojim se da neki u međunarodnoj zajednici nisu svjesni toga. Ako nastave sa brzopletim potezima i kratkoročnim rješenjima, doprinijeće daljoj eskalaciji krize koja, možda čak i relativno brzo, može dovesti do defacto raspada zemlje.
Ako međunarodna zajednica pokuša da koristi sankcije bez pravog razloga, pažljivog planiranja, dobre strategije i snažne implementacije, može se suočiti sa napuštanjem državnih institucija od Srba, a možda čak i Hrvata. To bi defacto značilo raspad BiH, što bibilo izuzetno opasno za sve uključene strane.
To bi bilo i tragično nepotrebno. Ratne rane u BiH polako zarastaju. Toliko puno je postignuto nakon 1995: nemojmo to odbaciti.
Oslobođenje/Informer.ba
