Britanskoj javnosti otkriveni su do sad tajni spisi i kartoni pacijenata s početka prošlog stoljeća, za koje je uglavnom informacije o bolesti pojedinca davao glavni muškarac u kući. Tako se među zdravstvenim simptomima može naći ženin “dugačak jezik” i dječja “tvrdoglava svadljivost”.
Informacije o zdravstvenim poteškoćama člana porodice davao je uglavnom “pater familias”, a s obzirom da su to mahom bili ljudi bez ikakvog medicinskog (ili ikakvog) obrazovanja, unosi su u najmanju ruku – zabavni.
Tako su neki od zdravstvenih problema i “starost”, “bezglasnost”, “ćelavost” i “besparica”. Opisi pacijenta koji bi se danas smatrali krajnje politički nekorektnima i nikad ne bi ušli u karton kao zdravstvena poteškoća, a ovi kartoni im obiluju, su i “luđak” i “imbecil”, a često se susreću i “svadljivost”, “tvrdoglavost, “pohlepa”, “taština”, “glasnoća” dok je jedan pacijent sam sebe okarakterizirao kao “lošeg temperamenta” dok mu žena pati od “dugačkog jezika”.
Ipak postojao i određeni ženski bunt zbog toga jer nisu imale prava glasa, pa su neke žene same upisivale u kartone da nemaju prava glasa, pa se svrstavaju među “idiote i djecu”. Mnogi su se u kartonima hvalili dobrim zdravljem upisujući u stupac sa bolestima “Nemam, hvala Bogu”.
Slijepe i “glupe” žene radile u tekstilnoj industriji
Istraživanje kartona otkrilo je povezanost između zdravstvenih stanja i slabosti i zanimanja. Slijepi muškarci i žene su uglavnom pleli košare, svirali ili pravili instrumente. Slijepe i “glupe” žene su uglavnom zapošljavane u tekstilnoj industriji ili ispomoći kućanstvima, a muškarci su uglavnom bili “šljakeri”.
Povjesničarka Debra Chatfield objasnila je veliki značaj otkrivanja ovih kartona: “Stupac sa zdravstvenim poteškoćama je posljednji dio slagalice koji nam je trebao da bismo dovršili istraživanje o životu ljudi prije 100 godina. On ne govori samo o slabostima zdravlja nego i o stanju društva prije nego su neke riječi ali i misli označene kao `politički nekorektne`. Zanimljiv je i humor te društvena i obiteljska dinamika toga vremena koja se može vidjeti u tim unosima”.
Istoričarka pri britanskom Nacionalnom arhivu koji je informacije i objelodanio, Audrey Collins rekla je: “Treba znati da su informacije o bolesniku uvijek davali drugi članovi njegova kućanstva, srodnici koji nisu imali nikakvo medicinsko obrazovanje i nisu znali što je simptom a što dio nečijeg karaktera. Njihovi opisi najviše govore o odnosima unutar porodice a mnogima je bilo teško uopće priznati da je član njihove obitelji doista i bolestan”, prenosi Index.hr.
Informer.ba
