Mostar je po mnogo čemu specifičan u svijetu, a jedna od specifičnosti je što je to možda i jedini grad na svijetu koji nema sportsku dvoranu.
Normalnom čovjeku i zdravoj životnoj sredini to je potpuno neshvatljivo, a neshvatljivo je i stanovnicima grada Mostara koji su već tridest godina žrtva politikanstva. Kamen temeljac za dvoranu postavljen je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, i to je podatak za Ginsovu knjigu rekorda. Teško da bi sličan primjer našli igdje u svijetu da se jedan objekt gradi tridesetak godina, ali eto mostarci imaju tu čast ili sramotu ako hoćete. Još su komunistički čelnici odlučili podići sportsku dvoranu svom gradu i tada ljeta gospodnjeg 1982 položiše kamen temeljac u mostarskom naselju Centar 2. Ta dvorana trebala je predstavljati arhitektonsko čudo, a kako su godine prolazile postajala je ruglo grada.
Dvorana je ustvari dobila svoje konture i kada se sve to trebalo „finirati” komunistički moćnici odlučiše sredstva za dvoranu preusmjeriti ka krpljenju rupa za sarajevsku olimpijadu. I tako ljeta gospodnjeg 1984 Sarajevo dobi Vučka i olimpijadu, a Mostar ruglo i sramotu. Mostarsko čudo dočeka nesretni rat koji nije mnogo naštetio betonskim konturama dvorane, a poslije rata prostor dvorane postao je dom narkomana, pijanica i beskućnika. Centar grada koji je trebala krasiti sportska dvorana tih je godina postalo mjesto opasno po prolaz. Mnogi naši sugrađani izbjegavali su to mjesto jer proći pored “hrama sporta “istovremeno je značilo izložiti se riziku da vas tu zaskoči neki manijak ili narkoman.
Tada gradske vlasti odlučiše sve krenuti ispočetka i srušiti konture nikad izgrađene dvorane, da bi na istom mjestu napravili novu, funkcionalniju sportsku dvoranu. Od tada pa do danas nekoliko puta su se polagali kamen temeljci, zacrtavani su rokovi za završetak radova, ali dvorana nikada nije završena. Danas je ta neka buduća dvorana izašla iz podruma i opet čeka neka nova i bolja vremena. Pored te dvorane niče tržni centar koji će kažu biti najmoderniji u ovom dijelu Europe. Za par mjeseci tako imat ćemo jedan pored drugog moderni tržni centar i betonsko čudo od dvorane koja će i dalje biti na čekanju. Osim toga, ta neka nova, buduća, zamišljena dvorana je i kamen spoticanja u podijeljenom gradu, i teško da će se za njenu izgradnju naći sredstva u jednom od budućih proračuna ili rebalansa grada.
Dok grad i građani čekaju dvoranu sportaši su prisiljeni koristiti alternativne kapacitete za treninge i takmičenja. Za sada je to školska dvorana na Bijelom Brijegu koja nema nikakvih uvjeta za normalne sportske događaje. Zimi je to ledena komora, a ljeti sauna i nije nikakvo čudo što je u gradu opao interes za dvoranske sportove. Ove godine Mostar će ugostiti dva europska takmičenja, i teško će kao i do sada svojim gostima iz svijeta rukometa i košarke objasniti zašto jedan grad nema sportsku dvoranu.
Sportski djelatnici opet će se stidjeti i crveniti kada ih njihovi gosti upitaju za WC, pristup internetu, grijanje ili klimatizaciju u dvorani. Grad koji je dao toliko vrhunskih sportaša u dvoranskim sportovima i dalje će biti crna rupa na sportskoj karti svijeta. Alternative nema osim možda otići u bilo koju od malih sredina u okolini Mostara i koristiti njihove resurse. Svaka čast njihovim vlastima koje imaju sluha za potrebe svojih sportaša, a grad Mostar neka se stidi svih svojih vlasti od onih komunističkih do ovih današnjih koje nisu u stanju za trideset godina izgraditi jednu sasvim običnu sportsku dvoran, piše Hercegovina info.
Informer.ba
