Svjetska će populacija u ponedjeljak, 31.oktobra, dostići brojku od 7 milijardi. Globalno dakle, krivulja raste, ali u pojedinim evropskim zemljama svake godine pada natalitet.
Prije samo 12 godina na planeti je živjelo 6 milijardi ljudi. Od 1999.godine rodilo se i preživjelo čitavih milijardu novih stanovnika. No, prema ocjenama stručnjaka, ovaj “rođendan” u mnogim državama, osobito bivšim komunističkim u Evropi, ne bi trebalo slaviti. U Ukrajini, na primjer, broj stanovnika pada iz godine u godinu.
Halina Marčenko je voditeljica porođajnog odjela jednog od kijevskih porodilišta. Svakoga dna ima “pune ruke posla”, ali to nije dovoljno da se nadoknadi pad broja stanovnika.
“Nakon eksplozije u nuklernoj elektrani u Černobilju, 1986.godine, došlo je do naglog pada nataliteta. Ljudi su se naprosto bojali radjati djecu. Trenutno je u Kijevu natalitet u porastu, ali to nije dovoljno. U selima je plodnost znatno opala u poredjenju s velikim gradskim centrima”, kaže Halina Marčenko.
Ukrajina je samo jedna od desetak zemalja svijeta koje imaju negativan rast stanovništva. I sve redom su bivšte komunističke zemlje. Pet ih je u bivšem Sovjetskom savezu: Rusija, Ukrajina, Latvija i Litvanija. Tri su bivši sovjetski sateliti: Bugarska, Mađarska i Rumunija. A dvije su države bivše Jugoslavije: Hrvatska i Srbija.
Činjenica da toliko država u ovoj grupi dijeli komunističku prošlost intrigira demografe, jer sugerira da su pogrešno vođene. Sve do jedne počele su gubiti stanovništvo nakon što je komunizam pao, prije dva desetljeća.
Rusija, Bjelorusija, i Ukrajina, zajedno imaju samo 94 posto stanovništva u odnosu na brojku 1990. Sveukupno, to predstavlja gubitak od oko 12 miliona ljudi. Među njima samo Rusija danas počinje pokazivati znakove da bi se trend mogao zaustaviti na pozitivnoj nuli.
Zabrinjavajuća stopa smrtnosti
Jedan od razloga za pad broja stanovnika je visoka stopa smrtnosti, koja je u Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini među najvišim svjetskim, odmah iza Afrike.
David Coleman, profesor demografije sa britanskog Univerziteta u Oxfordu za Rusiju primjećuje:
“Stopa smrtnosti u Rusiji je zabrinjavajuća. Trendovi za budućnost nimalo optimistični. Statistika potvrđuje da je proječan životni vijek muškaraca 60, a žena 70 godina, što nije normalno ni u jednoj zemlji u razvoju, ili bilo gdje drugdje.”
U Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji prosječno godišnje na hiljadu ljudi umire 14,3 čovjeka. U sve tri zemlje visoka je stopa alkoholičara – posebno među muškarcima – te loše prehrambene navike koje pomažu da smrtnost bude, ne samo daleko veća nego u Zapadnoj Evropi, nego daleko veća nego u bivšim sovjetskim republikama centralne Azije, gdje na hiljadu stanovnika godišnje umire 6,6.
Paralelno, uz visoku stopu smrtnosti, u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji je nizak natalitet, prenizak da bi stanovništvo bilo stabilno. U prosjeku, ukrajinska žena rađa 1,2 djece, a prosječna Ruskinja 1,5 dijete. Da bi populacija bila stabilna,obično se smatra da se treba roditi 2,1 dijete po glavi svake žene. Statistički rečeno.
Demografi ovakve trendove objašnjavaju socioekonomski.
Ella Libanova direktorica je Instituta za demografiju i socijalne studije na ukrajinskoj Akademiji za nauku. U izjavi za Radio Slobodna Evropa ona kaže da postoji niz faktora koji se mogu uvezati s pitanjem plodnosti.
“Najveći utjecaj imaju ekonomski uvjeti, a ponekad i psihološki. Obrazovana žena naime ne želi da je se ograničava samo na kućne i majčinske dužnosti”, kaže Libanova.
Rađanje u kasnim tridesetim
Za razliku od vremena Sovjetskog saveza, žene se danas udaju kasnije, djecu na svijet donose u kasnijim tridesetim (što je uostalom i trend u Zapadnoj Evropi). Odgađanje rađanja omogućava ženi danas da bude neovisna i da pomogne porodici u teškim ekonomskim situacijama.
Zemlje koje održavaju tradiciju ranog stupanja u brak imaju veće stope rađanja. U pet srednjoazijskih država, prosječna stopa nataliteta je 2,5 djece po ženi, dvaput veća nego u Rusiji ili Ukrajini.
Uz sve navedeno postoje i drugi faktori. U samom vrhu je iseljavanje. Kako se ekonomija nije uspjela prilagoditi novim tržišnim uvjetima, a slobodno tržište funkcionira uglavnom na Zapadu, tako masa i kvalificiranih i nekvalificiranih radnika odlazi od kuće u potrazi za poslom.
Posljedice iseljavanja posebno su vidljive u zemljama poput Gruzije, Armenije i Moldavije. Te zemlje – za razliku od Rusije, Ukrajine i Bjelorusije – imaju skroman rast nataliteta, ali jmnogo niži od onog koji je bio prije odlaska ljudi izvan granica njihovih država.
Garik Hajrapetjan, izvršni predstavnik UN-ovog Fonda u Armeniji, opisuje to na sljedeći način:
“U Armeniji se natalitet, u odnosu na 1990.godinu, prepolovio. Razloga je nekoliko: prvi naravno pripada društvenim i ekonomskim promjenama, prelasku tržišta s planskog na slobodno djelovanje. Nakon što dosta ljudi nije moglo naći svoje “mjesto pod suncem”, posao i određeni životni standard, iselili su se”, kaže za Radio Slobodna Evropa voditelj UN-ovog Fonda za stanovništvo u Armeniji.
Iz te zemlje svake godine, od hiljadu stanovnika, jedan odlazi u emigraciju. Iz Gruzije dvostruko više. U Moldaviji, kažu stručnjaci, najmanje 20 posto aktivnog stanovništva – ili oko 300.000 ljudi – radi u inostranstvu. U praksi bi taj broj mogao biti i čitav milion.
Depopulacija je osobito vidljiva u selima. Opšte starenje stanovništva kojeg prati niska stopa nataliteta, rezultira stanjem u kojem su nekad uspješna sela sada prazna, ili nastanjena preostalim starcima u srušenim kućama.
Jamze Saparašvili, sedmdeset godina stara primalja u jednom selu na istoku Gruzije kaže kako u njenom kraju nije rodjena nijedna beba od 2001.godine.
“Kad par nas preostalih penzionera umremo, to je kraj. Neće biti nikoga osim duhova”, kaže Saparašvili.
Trunku utjehe u postkomunističkom periodu daju one države koje su uspješno obavile tranziciju, “oslobodile” tržište, uvele demokratiju. Kod njih broj stanovnika raste. Profesor Coleman s Univerziteta Oxford navodi Mađarsku, Poljsku i Češku kao pozitivne primjere. Njihovi uspjesi u tranziciji mogu ostalima pokazti put prema naprijed.
RSE/Informer.ba
