Usprkos, inače uvriježenom, mišljenju kako smo mi Bosanci, a možda naročito Hercegovci, rođeni glumci – zajebanti i liske neviđene – prava je istina da, zapravo, ne znamo glumiti. Osim kad glumimo sami sebe na autentičnoj lokaciji Bosne napaćene.
I Hercegovine, također! Za što, je li, od prošle subote imamo i napismeno; Tj. imamo Medvjede, srebrne, ali, kazali bi kronično euforični sportski novinari, zlatnog sjaja. Priča berača željeza Nazifa Mujića gotovo da je rođena iz one Andrićeve goleme rečenice Ja sam podlegao životu, ali ja nisam pobijeđen, samo sam nadigran. Nazif zaslužuje Medvjeda baš zato što nije, iako je sve bilo protiv njega, dozvolio da bude pobijeđen. Već se nadigravao. A kako utakmica još traje, nije definitivno ni nadigran. Uostalom, pitajte one u Berlinu!
Nazifov, pak, Tanović, Medvjeda je zavrijedio zato što svome, a od subote i našem, pa makar i kratkotrajnom, glavnom junaku nije dao da glumi, nego da samo ispriča svoju, a, u biti, bosansku priču. Kakvih, nažalost, ovdje nije malo. I, bojim se, kako će još berlina i berlina proći dok Danis Tanović ispuni svoje obećanje da će se na Berlinale vratiti sa vedrijom temom. A ni drugi naši redatelji neće brzo na svjetske festivale sa Lud, zbunjen, normalan…
Jer, kako veli najbolji, ‘ajde mora se kazati glumac Berlinskog festivala, u svima nama ovdje teče ista krv (ma koliko je, dodao bih, povremeno jedni drugima prolijevamo) i opet će neki naš Danis prepoznati, pa makar i iz novina, priču nekog našeg Nazifa. Ne mogu, naime, zamisliti nekog našeg redatelja, nekog iz plejade što je, inače, poharala brojne ugledne festivale posljednjih godina, da snima Anu Karenjinu – kao što to svako malo na um padne Amerikancima, vječito senzibiliziranim na ovu glasovitu rusku tragičnu preljubnicu.
Nije, bojim se zato, Ibrahim Spahić, ustrajni, inače, borac protiv nadiruće kasabizacije Sarajeva, u pravu kada u svojoj čestici berlinskim laureatima kaže kako je Tanović još jedanput pokazao da zna kako na najbolji mogući način prezentirati svoju zemlju. Vjerujem, naime, da bi naš oskarovac volio da se nikad nije ni dogodila tragična priča Nazifa i Senade, pa da je nekom drugom, kao što je obećao onima što su mu se u Berlinu došli pokloniti, vedrijom temom prezentirao našu zemlju.
Moja žena, svjedoči berač željeza, kući plače od dragosti zbog nagrade i nedragosti zato što je ovaj film istina o nama i našoj porodici i životu. I, doista, berlinski epilog, sa svim tim srebrnim medvjedima, sugerira happy end. K’o u Hollywoodu. Ali, ovdje nije riječ o običnom filmu, već o životu koji Nazif nastavlja živjeti i nakon posljednje klape. Nastavlja se nadigravati. I, ne treba sumnjati, kako mu šanse za pobjedu nisu male. Uostalom, treba, ako ništa zbog nekog osobnog, kakvog-takvog, mira svakog od nas vjerovati kako iskrenost, pa, valjda, onda i pravda mora pobijediti.
Na stanovit način o tome je, uoči Nazifova povratka na (umalo) mjesto zločina, na sesiji Kruga 99 – koja, eto, zna povremeno biti i zanimljiva – govorio jedan od učesnika. Moramo, veli, biti iskreni i samokritični, a ne da govorimo ono što Zapad ili netko drugi želi da čuje… ili da pravimo taj neki našminkani portret svoje zemlje i društva u kojem živimo. Slučaj Berlin – govori kako bi to mogao biti pravi put. (Mada će, dakako, čim se malo ova berlinska euforija slegne, biti onih koji će kazati kako je Tanović samo prodao svijetu još jednu priču o našem jadu i čemeru).
Da se prestane glumatati, pred veleposlanicima, visokim predstavnicima, čak, evo, kao prošle subote ona šestokraka u tornju, specijalnim izaslanicima, da se, dakle, počne pričati jedna realna bosanska priča. Možda je, s obzirom na okolnosti, previše da shvatimo, kao što je shvatio berač željeza, kako u nama teče ista krv… Ali, makar da, kao što je poručio naš specijalni izaslanik u Berlinu Nazif Mujić žureći sa Sarajevskog aerodroma svojoj Senadi, svi mi ovdje budemo malo više ljudi, a malo manje da se bavimo nacijama.
Jer, svi smo (zato smo se borili?!) ili Bošnjaci, ili Srbi, ili Hrvati… Pa, šta?! Nazif Mujić, iz kategorije Ostali(h), morao je otići u susjednu i potencijalno prijateljsku Republiku Srpsku i tamo tražiti i naći spas za svoju ženu. Njegov uži zavičaj, njegovim i suzama njegove žene nije vjerovao. Budimo, poručuje Nazif, a ja ponavljam još jedanput i živo mi se jebe što sam, k’o i on, patetičan, malo više ljudi. Ili to, ili će ono Senadino mrtvorođenče biti metafora za ovu zemlju u kojoj živimo. Ili, makar mislimo da živimo.
Oslobođenje/Josip Vričko/Informer.ba
