Povelja Kulina bana predstavlja rodni list bosanske državnosti, koji pokazuje da je Bosna već u 12. vijeku imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu istoriju nemjerljiva je.
Prvi je to poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge države. Prije tačno 822 godine bosanski vladar Kulin ban napisao je Povelju dubrovačkom knezu kojom su u to vrijeme regulisani trgovački odnosi Bosne i Dubrovnika.
Prevod povelje
U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Bosna i Hercegovina još uvijek bez povelje
Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći primjerak, ukraden u 19. vijeku danas se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. BiH je uputila zahtjev za njeno vraćanje, a Rusija je odbila zahtjev smatrajući da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slovena po starosti, jednako pripada i njihovoj istoriji.
Pokušajem da se odredi odnos između tri sačuvana primjerka Povelje Kulina bana istoričari su formulirali native: original, stariji i noviji prepis. Naime, vjeruje se kako je samo jedan od tri primjeraka original, i to onaj ruski primjerak, a da su dva primjerka u Dubrovniku stariji i noviji prepisi. Primjerci povelje se i danas tako zovu, iako se naučnici nikada do kraja nisu usaglasili po pitanju koji je primjerak original, a koji su primjerci prepisi. Problemu originalnosti Povelje značajno su doprinijeli istoričari Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Gregor Čremošnik je utvrdio da je original povelje Kulina bana danas u Dubrovniku, te da je to zapravo ranije pogrešno definisani stariji prepis (koji ima devet redova latinskog teksta). Najstarije mišljenje, da je petrogradski primjerak original, zastupao je Josip Vrana, čime nisu poništene pretpostavke Gregora Čremošnika.
Novija istraživanja pokazuju da je veoma moguće da je Povelja izvorno pisana u više primjeraka, što je običaj kod službenih dokumenata. Milko Brković svojom analizom upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Temelj Brkovićeve postavke je njene dvojezičnost (bosančica i latinski) po kojoj su ovakve povelje rađene najčešće u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da danas od četiri napisana imamo samo tri sačuvana primjerka.
Blin/Informer.ba
