Šifra Vuk. MiG-ovi koji imaju dozvolu da pucaju. Srušeni NLO u Sloveniji. Autopsija u Beogradu. Nadletanja iznad Zadra, Pazina, Cresa i Niša. Nejasna svjedočanstva pilota… Cijelu istinu o izvanzemaljskom životu u Jugoslaviji otkriva Tomislav Novak
Mirna je noć nad Titogradom. Nebom preko planine Rumije lete piloti u Galebovima. Početak je osamdesetih i riječ je o standardnim vježbama jer u blizini je letačka škola JNA. Svaku se večer ovdje obučavaju budući piloti. Letovi su rutinski i kratki, pomalo i dosadni, a onda se jedne večeri začuje prestravljeni glas preko radioveze.
– Vuk, Vuk. Ponavljam Vuk. Šifra Vuk – govori uzbuđeno pilot i naglo ponire na visinu ispod tri hiljade metara.
Na nebu se odmah pojavljuju MiG-ovi 21. Telefonom se bude zapovjednici zračnih snaga. Opća je uzbuna i piloti prste već imaju na obaraču. Naredba glasi: Obaraj sve što leti iznad tri hiljade metara. Bez upozorenja.
Na horizontu se pojavljuju svijetleći objekti. Narančasti su, brzi i nepredvidivi. MiG-ovi kreću prema njima, ali objekti naglo nestaju u daljinu. Jedan od pilota uspijeva pratiti svjetlost i prelazi albansku granicu. Ima ga na nišanu i traži dozvolu za pucanje.
”Prešao si granicu, obustavi potjeru i odlazi iz Albanije’‘ – govori mu zapovjednik i zaustavlja misiju.
Svijetleći objekti nad Rumijom u Crnoj Gori pojavljivali su se mjesecima na noćnom nebu. Kada su glasine došle do zapovjednika, on je odlučio prekinuti tračeve te je naredio da MIG-ovi na prvi spomen svijetlećih objekata ruše sve što leti iznad visine od tri hiljade metara. Postojala je bojazan od američkih špijunskih letjelica, ili tko zna čega, a mladi piloti dobili su samo jednu naredbu.
Tajna operacija Vuk
Kad vidiš svjetlo, viči Vuk!
Priču o operaciji Vuk nad Rumijom doznajemo od danas umirovljenih pilota JNA. Istu priču čuo je i hrvatski pilot Dragutin Prepušt iz Pule, koji je i sam dvaput doživio neobične susrete na nebu krajem osamdesetih.
Prepušt je kao nastavnik u Galebu jedne ljetne noći s učenikom krenuo prema Zadru. Vježba je bila standardna i namijenjena za iskusnije učenike koji su na korak od toga da postanu profesionalni piloti. Rutu bi prelazili nekoliko puta u istoj noći – od Pule preko Opatije do Bakanjca kod Zadra pa nagli okret i nazad.
Za vrijeme trećeg leta, negdje oko ponoći 1987. godine, baš kod Bakanjca počinje haos.
”Noć je bila zvjezdana, a let ugodan pa sam se opustio i preko komandne ploče nadzirao svog učenika kojemu je dobro išlo” – priča Prepušt.
U jednom trenutku učenik mu se uzbuđeno obraća.
”Što je ovo nama s lijeve strane’‘ – pita ga. Prepušt diže pogled i ugleda nevjerojatni prizor. Pred njime je na udaljenosti od pedesetak metara narančasta elipsa koja se kreće u njihovu smjeru.
‘Na radaru ga nema!’
Galeb je u tom trenutku na visini od 3600 metara, a nastavnik procjenjuje kako se objekt kretao oko 900 km na sat.
Naglo skreću jer prva je logična pomisao da je riječ o nekoj letjelici i najvažnije je izbjeći sudar. Galeb sada pada na visinu ispod tri hiljade metara, a Prepušt gleda u dno elipse. Sada svijetli crvenom bojom.
Odmah kontaktira kontrolu leta u Zagrebu.
”Nema nikoga, sam si’‘ – govore mu kontrolori.
Prepušt traži dodatnu provjeru, međutim do kraja večeri ni Ljubljana ni Zagreb ni Beograd na vojnim radarima ne primjećuju druge letjelice pokraj njihove.
Kontrolor s Brijuna mu govori:
”Vidim ga prostim okom, nisi poludio, ali na radaru ga stvarno nema’‘.
Nastavnik učeniku govori da nikome ne prijavljuje što je vidio jer možda je riječ o iluziji, pa će im se svi smijati, ali u trenutku kada slijeću u Puli, ondje ih već čekaju istražitelji koji ih odvajaju u posebne sobe i traže od njih da napišu izvještaj.
”Opisali smo što smo vidjeli bojeći se da će nas odmah poslati u Vrapča, ali nikad više nitko nije spomenuo te izvještaje. Jedan mi je iskusni kolega rekao da nema pilota koji je odradio više od 200 sati a da barem jednom nije imao slično iskustvo’‘ – priča Prepušt, koji se nakon dana odmora vratio na uobičajene dužnosti.
”Jedan mi je kolega pričao kako mu je nad Pazinom čitava kabina zasvijetlila, a iznad njega je bio golemi metalni tanjur. Nakon deset sekundi nebo se ponovno zamračilo, instrumenti upalili i sve se nastavilo kao da se ništa nije dogodilo” – prisjeća se Prepušt i dodaje kako ne tvrdi da je imao kontakt s izvanzemaljcima.
Pokušao pratiti objekt
”Riječ je o NLO-u, to je doista nepoznati objekt, ali sâm sam sebi objasnio da je riječ elektromagnetskim, nazovimo ih, oblacima ili nakupinama koji ostaju kao trag iza svakog aviona. To mi je jedino moguće objašnjenje’‘ – kaže.
Objašnjava kako se u jednom trenutku ohrabrio pa je pokušao pratiti objekt, ali ovaj je smjer promijenio pod uglom od 90 stepeni, što pri tim brzinama ne može ni jedna letjelica koju su proizveli ljudi.
”Iskustvo nije bilo ugodno, iako vjerujem da je to sočna priča vama novinarima. Osjećao sam se bespomoćno jer nisam znao s čime sam se susreo” – kaže bivši nastavnik.
Ufolozi tvrde da je respektabilna dugogodišnja legenda o alienima u Jugoslaviji počela sa spisima koje je sakupilo Odjeljenje za svemirska pitanja osnovano odmah nakon Drugog svjetskog rata, a upletenost vojnog i političkog vrha u zataškavanje prema njima je neupitna.
Bivša je tvorevina pedesetih i šezdesetih imala sve potrebne sastojke za uvjerljivi mit o vanzemaljcima od detaljno opisanih susreta s bićima iz drugih galaksija, preko tajnih baza, fotografija i zavjera, pa sve do samostanskih freski iz 14. stoljeća koje prikazuju prijeteća bića u letjelicama.
Imali smo čak i vlastiti slučaj Roswell u kojem je, po uzoru na orginalni američki, u Sloveniji pao jedan od letećih tanjira, nakon čega je uslijedila obdukcija mrtvog bića izvađenog iz nje.
Čini se da nisu samo Nasser i Nehru voljeli navratiti u Titovo dvorište – činili su to i ljudi iz svemira, a o svemu su bili obaviješteni i Amerikanci, valjda za slučaj invazije ili eksploataciju tehnologije, prenosi Jutarnji list.
Jutarnji list/Informer.ba
