Dušmanin je ko mi kaže „ne plači, Džemila“. Pa, zar trojicu sinova, k’o tri cvijeta, da u crnu zemlju ukopavam, a njihovi katili još šetaju po Bosni!? Hoću da plačem i da cijeli svijet vidi i zna zašto, da su mi zlikovci pobili djecu zato što se zovu Suljo, Salko i Sadik.
Na šehidskom mezarju u Potočarima jučer je smiraj našlo još 613 duša, žrtava genocida u Srebrenici. Na njihovo posljednje stanište ispratilo ih je blizu 50 hiljada građana, uglavnom preživjelih članova njihovih porodica, ali i ogroman broj prijatelja Srebrenice.
Zelena čoha
Mezarje u Potočarima već od ranih jutarnjih sati podsjećalo je na svojevrsno sretanje živih i mrtvih Srebreničana. Oni koji su svoje najmilije ukopali ranijih godina obilazili su njihove mezarove, a oni koji su tek trebali da ukopaju svoju rodbinu hitali su prema njihovim svježe iskopanim kaburima kako bi dočekali njihove tabute i oprostili se s njima zauvijek.
Čini se, prije svih u Potočare je stigla Džemila Delalić iz Dobraka. Majka koja je izgubila trojicu sinova, tri brata, tri zeta i mnogobrojnu drugu familiju, ukupno 32 muške glave njene porodice. Prije šest godina ukopala je sinove Sulju i Salku. Do njih je jučer ukopan i njen treći sin Sadik.
U vrijeme smrti imao je 27 godina. Našli smo je kako, skrhana, sjedi pored tabuta svog sina i rukom neprestano klizi po zelenoj čohi koja je pokrivala tabut i ujedno skrivala šaku njegovih kostiju iskopanih iz jedne od podrinjskih grobnica.
– Dušmanin je ko mi kaže „ne plači, Džemila“. Pa, zar trojica sinova, k’o tri cvijeta, da u crnu zemlju ukopavam, a njihovi katili još šetaju po Bosni. Hoću da plačem i da cijeli svijet vidi i zna zašto, da su mi zlikovci pobili djecu zato što se zovu Suljo, Salko i Sadik, a ne što su nešto nekome skrivili – jecala je Džemila, posrćući prema grobnom mjestu svoga sina. Jecaji su se jučer prolamali potočarskim mezarjem.
Na one ženske, od kojih trne ljudski damari, uglavnom se i naviklo, ali i muški, čini se, jednako surovo bole kao i ženski.
Braća Jusuf i Šahin Ibišević jučer nisu prestajali plakati. Gorko i tužno, kako samo braća mogu, plakali su za svojom sestrom Nezirom, koja je u trenutku pogibije imala samo 20 godina.
“ Zajedno smo krenuli u koloni nas trojica braće, otac i sestra. Na prvoj zasjedi smo se rastali i nismo znali jedni za druge. Ja sam na slobodnu teritoriju izašao nakon 33, a Šahin nakon 11 dana. Danas ukopavamo sestru, brata i oca koji, eto, nisu preživjeli” kazao nam je Jusuf.
Potresne slike konačnog rastanka sa svojom djecom, muževima, braćom, mnogobrojnom bližom i daljom rodbinom i jučer su, slično svim prethodnim dženazama, bile vidljive na svakom koraku. Sa 613 tabuta spuštenih u kabure, zakopano je isto toliko tragičnih srebreničkih sudbina, sve teže i bolnije jedna od druge.
Srce od čelika
Kako izgleda kad majčino srce puca, najbolje se jučer vidjelo pored kabura na kojima su stajali brojevi 569 i 570. Pored njih majka Nura Mustafić iz Bajramovića koja 16 godina traga za svojim sinovima. Jučer je ukopala sinove Mirsada i Fuada, a za Alijom još traga.
Nurine sinove jučer su u mezar spustili preživjeli muški članovi njene dalje rodbine, ali i školski drugovi njenih sinova, među kojima i Jakub Fejzić, koji je na dženazu svojim drugovima iz djetinjstva došao iz Njemačke.
” Kad vidim njihove školske drugove, kao da vidim i njih. Jeste srce od čelika, pa koliko ga god lome, ne može bez suđene minute da pukne. Koliko mi je teško i koliko me boli za mojom djecom, nekako mi je lakše što sam im kosti našla i ukopala ih. Ovo je od danas njihova kuća i kad god mi bude teško, znam gdje imam otići – sinovima na mezar“.
Da mi je još samo Aliju da nađem, pa onda neka bude s mene šta hoće – skoro šapatom nam je kazala Nura.
I Nuru, kao i većinu drugih majki, teško je bilo odvojiti od tabuta koji su nakon što je klanjana dženaza, izneseni iz kruga Musale. Dok su tabuti nošeni, svaki prema svome „grobnom broju“, s razglasa su čitana imena 613 žrtava koje su se jučer kopale.
Ubrzo pored mezarova su ostali samo članovi porodica žrtava i imami koji su pored kabura učili dove za duše umrlih.
Majka Hamida ispratila sinove Nesiba i Hasiba
Pod brojevima 501, 502 i 503 ukopavani su jedanaestogodišnji Nesib i njegov petnaestogodišnji brat Hasib Muhić te njihov otac Hasan. Majku Hamidu iščekivale su mnogobrojne novinarske ekipe, ali ona, uvrijeme dok su se tabuti s njihovim imenima primicali posljednjem njihovom odredištu, nije imala snage prići kaburima.
Stajala je poluizgubljena u ogromnoj masi ljudi i tražila da je njena rodbina, tek kad se svijet raziđe, odvede do mezarova njene djece. Piše Dnevni avaz.
Informer.ba
