Zapad je potrošio velike količine krvi i novca u ratovima, ali sada su potrebni odlučnost i sredstva da se odnjeguje demokratija.
Narativ o generacijskom sukobu civilizacija je izgledao potrošen puno prije ubistva Osame bin Ladena od strane Sjedinjenih država. Teror inspirisan Al Kaidom je bio ozbiljna prijetnja i to ostaje i nakon smrti njegovog proroka. Ako bilo koga brine sigurnost treba samo pogledati Pakistan, Jemen ili Somaliju.
Ali kombinacija raznih frustracija, nedaća i aspiracija muslimana širom Bliskog istoka nije se nikad uklapala u jedan okvir. Odgovor Zapada na terorističke napade u septembru 2001– invazija Iraka i rat u Afganistanu — dao je tinjajućem nezadovoljstvu iluziju koherentnosti.
Oklijevajući odgovor Zapada na ovogodišnje pobune odaje istu miskoncepciju. Ako prijateljski despoti padnu, kaže široko rasprostranjeni argument, vjerovatni pobjednici su ideološki saputnici bin Ladena.
Suniti, šiiti, nacionalisti i zagovornici kalifata, džihadisti i studenti na Trgu Tahrir, svi su bili predstavljeni kao vojnici, stvarni ili potencijalni, u ekstremitičkim bataljonima. “Bolje đavo kojeg poznaješ…” je mantra koja se često mogla čuti u mnogim ministarstvima vanjskih poslova.
Hvala Bogu, suviše je kasno za to, uprkos ubilačkim nastojanjima režima Bašira al-Asada da ušutka proteste u Siriji. Oni koji su sebe nekada nazivali realistima u spoljnoj politici su uhvaćeni na krivoj nozi i postiđeni od strane hrabrih, mladih idealista koji su se suprostavili titanima.
William Hague je to lijepo rekao u u ovosedmičmom govoru koji odražava strateške implikacije pobuna. Ministar vanjskih poslova Velike Britanije je primjetio da su neki vidjeli terorističke napade na New York i Washington kao pravi izraz muslimanskih nezadovoljstava. Pravi glas muslimanskog svijeta se mogao čuti “na Trgu Tahrir 2011, a ne na Nultoj tački 2001.”
Nema sumnje da će neki od mračnijih strahova skeptika biti i ostvareni. Prelaz ka otvorenom družtvu u državama naviknutim na decenije represije ne može biti nikako drugačiji osim haotičnog. Brutalnost koju je upotrijebio gospodin Asad i sukob u Libiji govore o potencijalu za nasilne ustanke.
Niko ne priča o političkoj emancipaciji u Sadijskoj Arabiji.
Nema, međutim, dileme o momentu. Da citiram još jednom gospodina Haguea: “Nijedna vlada na zemlji ne može se zauvijek oduprijeti demokratskim promjenama ako ih želi i zahtijeva njihov narod.”
Zbog toga je duboka promjena u zapadnim shvatanjima tako važna. Dokle god se na stabilnost gleda kao na sinonim sa starim poretkom, Zapad će prepustiti moralni autoritet u regionu i potkopati sopstvenu stratešku sigurnost.
Nema vremena za oklijevanje
Ovosedmični dogovor između Fataha i Hamasa oko održavanja palestinskih izbora predstavlja prvi terst. Prijašnja reakcija bi bila trenutno otpisivanje tog dogovora. Zapad ne pregovora sa teroristima, i, dokle god Hamas nastoji ostvariti svoje ciljeve ubijajući Izraelce, solucija sa dvije države je himera, dvoglava neman.
Pogledajte međutim kroz dugi objektiv i vidjećete tračak nade. Održivi mirovni proces zahtijeva pomirenje između Palestinaca na Zapadnoj obali i u Gazi. Hamas nije monolitska organizacija u kojoj su svi džihadisti. Teroristi su se i u prošlosti znali odreći nasilja u zamjenu za mir postignut za stolom. Politički sastav Palestinske vlasti nije bitan ako postoji zajednička želja da se postigne mir sa Izraelom na bazi dvije države čije bi granice i sigurnost bili zauvijek osigurani.
Izbor koji imaju prijatelji Izraela — prije svega SAD — je taj da između toga da budu taoci gospodina Netanjahua ili da odrede okvir za postepen sporazum: između igranja stare bliskoistočne igre duplih standarda ili pokazivanja da su spremni za jednak odnos prema svima.
Osnovni parametri tog sporazuma su dobro poznati: dvije države na osnovu granica iz 1967. godine, Jerusalim kao zajednički glavni grad, apsolutna garancija izraelske sigurnosti i sporazum o izbjeglicama. Potrebna je i formalna ratifikacija od strane Vijeća sigurnosti UN.
Više od pola stoljeća, optužba za duple standarde je bila neprijatelj Zapada na Bliskom istoku. Arapsko proljeće predstavlja priliku koja se pruža jednom u generaciji da se taj problem riješi.
Trenutna opasnost je ta da su ekonomska očekivanja pro-demokratskog pokreta odmakla puno ispred mogućnosti za njihovo ostvarenje. Zapadne vlade su potrožile milijarde u invaziji na Irak i na vođenju rata u Afganistanu. Sigurno mogu nešto odvojiti i za reformističke arapske vlade.
Dosadašnji signali su bili različiti. Gospodin Hague je predložio da Evropska unija ponudi zonu slobodne trgovine i, nakon toga, carinsku uniju. To bi bio mali početak. Ako bi SAD i Evropa potrošili samo deseti dio onoga što su potrošili na bombe, efekat bi bio transformirajući.
Prije deset godina, istoriju su oteli islamistički neprijatelji demokratije. Nju sada ponovo pišu muslimanski zagovornici slobode. Nema vremena da oklijevamo birajući strane, piše Philip Stephens, Financial Times, prenosi Radio Slobodna Evropa.
