Na desničarske prigovore da je ulazak u EU odustajanje od nezavisnosti te da je Hrvatska jedva dočekala da se “dugo sanjane neovisnosti” odrekne, predstavnici vlasti i mainstream komentatori odgovaraju ili nemušto ili nervozno. U tim odgovorima ključni je sastojak odricanje svake sličnosti između EU i SFRJ.
Preksinoć, između osam i pola jedanaest uveče, na prvom programu HTV-a uživo je emitovana specijalna emisija, a povodom referenduma o ulasku Republike Hrvatske u Evropsku uniju. U studiju su uz predstavnike akademske zajednice i nevladinog sektora bili i predstavnici opozicije te vlasti. Vladu je predstavljao relativno nisko rangirani službenik, no to i nije toliko čudno jer su ministri i poslanici listom bili na Markovom trgu, gdje se službeno slavilo, dok je opoziciju predstavljala njena prva dama, a doskorašnja premijerka Hrvatske – Jadranka Kosor. Emisija je bila dosadnjikava, no dva su trenutka ipak bila prilično interesantna i inspirativna. Mislim na prilog koji je podsjetio na “prvi referendum u povijesti Hrvatske”, odnosno referendum o istupanju Hrvatske iz SFRJ te na završetak živog javljanja dopisnice iz Pule. Novinarka, Senka Mošnja joj je ime, najprije je razgovarala s gospođom koja radi na crno u Italiji i koja se ulasku u EU raduje ponajprije jer se više neće bojati karabinjera, zatim je potcrtala kako je Istra, na neki način, najevropskija hrvatska regija, ona koja je prva ušla u Skupštinu evropskih regija te otvorila svoj regionalni ured u Bruxellesu, a naposljetku je pustila dio spota za pjesmu “Hello, Europe” nekakvog benda iz Poreča, a koji je snimljen kao dio propagandne kampanje koja je trebala podstaknuti birače da iziđu na referendum i glasaju “za”.
Slušanje refrena “Hello, Europe” skoro da je moralo razvući usne u opor osmijeh svakom ko je ranih devedesetih imao dovoljno godina da registruje političko-propagandno-patriotske bizarnosti tipa utilitarnih pop-pjesmuljaka. Jer to se “Hello, Europe” tako prokleto dobro rimuje sa “Danke, Deutschland”. Čak i januarska atmosfera pogoduje takvom prisjećanju; naime, famozna pjesmica “Danke, Deutschland” koju je komponovao Đorđe Novković, uz tekst Tea Trumbića i aranžman Nikice Kalođere, premijerno je emitovana 15. januara 1992. godine, nakon što je Evropska zajednica priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Pošto je Njemačka Sloveniju i Hrvatsku priznala u decembru 1991, ali odgodivši stupanje na snagu te odluke do usaglašavanja unutar (tadašnje) EZ-a, u Hrvatskoj su (s pravom) u Njemačkoj vidjeli glavnog evropskog pokrovitelja svoje nezavisnosti. “Danke, Deutschland” bio je tek najblesaviji iskaz medijski potenciranog osjećanja zahvalnosti prema Njemačkoj.
Puno je u hrvatskim medijima prisjećanja ovih dana na referendum o izlasku iz SFRJ od prije dvije decenije. Makar su za ulazak u EU prekjuče glasale dvije trećine onih koji su izišli na referendum, sama je izlaznost bila porazno niska (manje od 45 posto). U tom smislu se iz vlasti poslije insistiralo na različitim sofizmima prema kojima su i parlamentarni izbori u decembru prošle godine, pa i referendum od prije dvadeset godina, bili neformalni referendum za ulazak u EU?! Na desničarske pak prigovore da je ulazak u EU odustajanje od nezavisnosti te da je Hrvatska jedva dočekala da se “dugo sanjane neovisnosti” odrekne, odgovara se ili nemušto ili nervozno. U tim odgovorima ključni je sastojak odricanje svake sličnosti između EU i SFRJ.
U takvoj atmosferi i kontekstu, kao u onoj famoznoj Andersenovoj priči o carevom novom ruhu, Igor Mandić se u recentnom intervjuu riječkom Novom listu usudio kazati ono što se (gotovo) niko u Hrvatskoj ne usuđuje reći: “Mi ulazimo u EU kao podstanari, moramo podnijeti sudbinu da ćemo biti tretirani kao rezervna postaja za konobare i prostitutke i ne vjerujem da ćemo tu nešto posebno profitirati. Ma sve je to savršeno svejedno, jer je pogrešan smjer okretanja. Ja tvrdim da je jedina mogućnost ponovnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda. Nikako na stari način, i nikako jednopartijski kao stara Jugoslavija, ali ja nisam institucija da to mogu razraditi. Rat koji nismo objavili neslavno je završen, bez pobjednika – jer u građanskom ratu pobjednika nema. (…) Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis-projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. (…) Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije, tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušavaju graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovoljno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud”.
Da se u Hrvatskoj postavi takva dijagnoza, potrebno je i pameti i hrabrosti. Što se tiče Bosne i Hercegovine, tu je potrebna samo hrabrost. Da se u Bosni i Hercegovini primijeti kako se raspad Jugoslavije nije isplatio nikom osim šovinističkim elitama, ne treba biti Igor Mandić. To ovdje vidi i svaka budala.
Oslobođenje/Autor: Muharem Bazdulj/Informer.ba
