Između Vjere i Izdaje: Kako je Dodik Slomio Institucije i Ubio Nade

Ušli smo u drugi mjesec vjerovatno najkompleksnije političke krize od Dejtona, koju je kreirao Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska.
Dodik je iskoristio prvostepenu osuđujuću presudu od 26. februara i direktno, bez uzmicanja pokrenuo niz poteza koje je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine kvalifikovalo kao napad na ustavni poredak države. Pored Dodika osumnjičeni u istom predmetu su i premijer RS-a Radovan Višković i predsjednik Narodne skupštine entiteta Nenad Stevandić.

Nalog za privođenje niti unutrašnja potjernica za trojicom osumnjičenih nisu polučili rezultat, a kao obrazloženje se navodi procjena visokog rizika jer su osumničenici štićene osobe.

U međuvremenu smo slušali razne pozive iz političkih krugova, kao i rukovodilaca raznoraznih sigurnosnih agencija, koji smatraju da je potrebno strpljenje, da institucije rade i da će bjegunci biti privedeni, samo je pitanje vremena. I dok su domaće sigurnosne institucije pravile plan ili barem mislimo da su pravile plan za akciju, Dodik i Stevandić u pokazivali prkos i silu putujući van države.

Hladan tuš iz Lyona

To je bio okidač da Sud BiH zatraži Interpolovu, odnosno međunarodnu potjernicu za Dodikom i Stevandićem, i nakon šest ili sedam dana od zahtjeva iz Lyona, sjedišta Interpola stigla je odbijenica. Ništa od međunarodne potjernice.

Taj moment Dodik i njegova vladajuća koalicija slave i to će raditi i narednih dana, pokušavajući osporiti i obesmisliti uopšte predmet koji je formiran i istragu koja se vodi protiv njih. Svjesni da je osim pravosudnog, ovdje riječ i o psihološkom okršaju, gdje je bitka za narativ jednako važna, posebno na međunarodnom planu.

Upravo je Dodik pojačao međunarodno naglašavanje svog narativa i svoje verzije aktuelnog stanja, predstavljajući sebe kao žrtvu.

Epizoda s Interpolom koja će se spontano upisati kao Dodikov uspjeh je tek epizoda i kao takva jedino može biti posmatrana. Zašto je Interpol odbio potjernicu u ovom trenutku nije više ni važno, jer i da je raspisana pitanje je da li bi Dodik nužno bio priveden. No, činjenica je da bi mu s potjernicom prostor bio sužen. Ovako je dobio zamah da nastavi i ključno, da svom biračkom tijelu svoje poteze predstavlja kao ispravne.

I dalje odlučuju institucije BiH

Ključevi pravde su i dalje u pravosudnim i sigurnosnim institucijama BiH. I dalje je činjenica da je za Dodikom raspisana unutrašnja potjernica, iako je vjerovatno svima jasno da ni Dodika ni ostalu dvojicu osimnjičenih neće hapsiti nikakva slučajna policijska patrola već isključivo organizirana akcija.

Dodik je u međuvremenu kupio nešto vremena sa direktorom SIPA-e u ostavci Darkom Ćulumom, a bh. pravosuđe sa dolaskom dodatnih snaga EUFOR-a koje su svakodnevnim patroliranjem i snimcima vježbi slali suptilnu poruku da su spremni za asistenciju.

Zagrijavanje je završeno

No, sportskim žargonom rečeno zagrijavanje je privedeno kraju i javnost očekuje konkretizaciju pravne države. Bez jasnog odgovora države Dodik je svjestan da svojim rizičnim pristupom stvara možda neku novu realnost, a to bi moglo značiti da domaće institucije nisu sposobne da ga privedu, što bi bila katastrofalna poruka.

U konkretnoj situaciji donosioci odluka, odnosno vlast na sebe preuzima odgovornost, ali i rizik. Jer neke nove okolnosti mogu kreirati i neko novo pravno stanje.

Međutim, ne treba zaboraviti da se Dodik, uprkos vjetru u leđa saznanjem iz Interpola, još uvijek grčevito bori za politički opstanak. Dodik čeka drugostepenu presudu gdje mu prijeti šest godina zabrane bavljenja politikom.

Prijeti mu nova optužnica zbog napada na ustavni poredak. I konačno na vrata mu kuca optužnica zbog sumnjive kupovine vile na Dedinju u Beogradu, s obzirom da Tužilaštvo BiH radi na predmetu i da Dodik treba biti saslušan na nove okolnosti iz slučaja.

I samo politikom i političkom kontrolom Dodik može zaustaviti procese protiv sebe. Međunarodnu podršku pokušava manifestovati preko Srbije, Mađarske, Rusije i sada Izraela, ali zadnju riječ ipak mora imati domaće pravosuđe.

I institucije bi možda konkretnije djelovale da u pozadini pravosudnih i sigurnosnih procesa ne postoji ogromna doza političke kalkulacije i povlačenja političkih poteza za uskostranački ili uskokoalicijski interes.

A kada politika iskreno bude gradila državne institucije, bez figa u džepovima, onda možda više nećemo normalizovati kako je prihvatljivo da na graničnom prijelazu nema rampe pa kolona vozila pod rotacijama bez ikakve najave prođe bez zaustavljanja. I zbog toga nema nikakve sankcije niti odgovornosti nadležnih.

Možda ćemo dobiti profesionalne, a ne političke službenike kojima zakon znači manje od naredbe šefa stranke. Možda ćemo onda dobiti institucije koje nikakav politički davljenik ne može urušiti.

Za trenutno stanje odgovorni su svi, prije svega vlast, ali i oni koji šute i traže svoju priliku. Odgovorni su i oni koji lični ili stranački ego ne mogu staviti po strani zarad interesa države i njenih institucija. Jer Dodik ide na kartu zamora i čeka ko će prije odustati. On ne namjerava, a sve je na državi.