Neka tijela žrtava ubijenih tokom rata u BiH, odnosno njihovi posmrtni ostaci nikada neće biti kompletirani.
Porodice žrtava godinama žive u dilemi da li mogu pokopati nekompletna tijela, da li je etično i u skladu sa vjerskim običajima, ili čekati iako postoji mogućnost da posmtrni ostaci nikada u cijelosti ne budu pronađeni. Uz konsultacije sa vjerskim zajednicama, neke od porodica odlučile su da počnu sahranjivati i takva tijela, jer, kako kažu, više ne mogu čekati.
U BiH se još traga za više od 13,5 hiljada nestalih osoba. Od ovog broja za oko 1.500 osoba nađeni su posmrtni ostaci koji nisu kompletni i zbog toga već nekoliko godina čekaju na ukop. Samo sa područja Srebrenice identifikovano je više od hiljadu nekompletnih tijela.
Stručnjaci upozoravaju da je 16 godina nakon srebreničkog masakra teško očekivati da će svi posmrtni ostaci ubijenih 1995. godine ikada biti pronađeni, pa su neke od porodica nastradalih odlučile da ukopaju i nekompletna tijela, do sada pronađena. Ukop nekompletnih tijela, ističu porodice žrtava ali i predstavnici vjerskih zajednica u BiH, opravdan je s religijskog stanovišta, ali i s aspekta proteka vremena, potreba i želja porodica nestalih.
Kada Hotić iz Udruženja Majke enklave Srebrenice i Žepe kaže kako već godinama uzaludno traga za najmlađim sinom u nadi da će pronaći makar i jednu kost koju bi mogla ukopati.
«Mislim da se često pojavi da jedna kost govori o jednom imenu i prezimenu. Nažalost, takvu djecu nismo rađali, ali ih takve moramo kopati. Mislim da je to vrlo važno, pogotovo teret nama majkama koje ne znamo šta da radimo. Ipak, život je samo jedan, a moramo pokopati i moramo zabilježiti da smo imale svoju djecu. Ja još nisam pronašla moga najmlađeg sina. Mislim da mi je danas malo lakše i ako bih pronašla jednu kost da bih je ukopala», kaže Hotić.
Sa prostora Semberije i Majevice još se traga se za oko 90 nestalih. Među onima koji traže svoje najbliže je i Smilja Mitrović. Sina jedinca izgubila je 1995. godine i još traži njegove posmrtne ostatke. Kaže da su vremenom porodice nestalih prihvatile činjenicu da neka tijela nikada neće biti pronađena u cijelosti.
“Vrijeme učini svoje, pa nekad kažete da i tu jednu kost uzmemo da znamo na čemu smo, da odnekle krenemo. Nas godine nose i mi stvarno moramo makar to uzeti da idemo u grob, a da znamo šta se uradilo s našom nestalom osobom“, rekla je ona.
Podrška vjerskih zajednica u BiH bila je važna porodicama nestalih u odluci da počnu ukopavati i nekompletna tijela. Religijskih prepreka nema da se ukopa makar i jedna pronađena i identifikovana kost, kaže fra Mirko Majdandžić iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
“Obitelji su postavljale pitanje što uradite ako nađu samo jednu kost od svog pokojnika. Ima slučajeva gdje je vrlo malo ostataka ostalo. Stav je vjerskih zajednica kod nas, Islamske zajednice i Katoličke crkve, gotovo isti: čovjek je Božije stvorenje i treba mu dati dostojanstvo i dostojanstveno ga sahraniti onoliko koliko imamo. Ako je to jedna ruka, onda je to jedna ruka, ali i ta ruka predstavlja cijelo tijelo. Bitno je da obitelji imaju neko mjesto gdje će donijeti cvijeće, gdje će sjesti pokraj tog groba ili mezara da se isplače, da priča sa tim svojim pokojnikom“, kaže Majdandžić.
Ipak, pravo na odluku da li će ili ne nekompletni posmrtni ostaci hiljada skeleta rasutih po BiH ikada biti preuzeti i sahranjeni pripada samo porodicama žrtava, kaže Zvonimir Kubinek, predsjednik Udruge obitelji hrvatskih branitelja iz Tuzle.
“Šta predstoji nama, i udruženjima i svim religijskim zajednicama? Da pokušamo razgovarati otvoreno o svim ovim problemima sa članovima obitelji, odnosno porodica, da razumiju problem da možda nikad neće naći, možda će samo taj jedna kost biti identificirana, ali je čovjek sam pred sobom priznao da je to tako. I bolje je da je tako i bolje je da je tako riješeno nego da ostanu u dilemi za dvije, tri, pet godina, a možda i nikako“, smatra on.
Stručnjaci forenzičke struke, poput doktora sudske medicine iz Banjaluke Željka Karana, ističu da je identifikacija nestalih moguća i na osnovu samo jedne kosti ili jednog fragmenta ljudskog tijela, poput zuba.
“Ovaj posao nije samo pitanje forenzičke struke, nego ima tu i religijskih i emotivnih, ličnih i kakvih god hoćete aspekata. Dio ljudskog tijela je iz ugla religije isto što i ljudsko tijelo, mada će antopološka struka možda reći nešto drugo. Ali to, na kraju-krajeva, nije ni bitno. Jedan posmrtni ostatak ili fragment posmrtnog ostatka mora biti vraćen zemlji kojoj pripada”, kaže Karan, pišu Nezavisne novine.
Informer.ba
