Priča o Zoranu Laketi priča je o izgubljenoj generaciji Mostaraca koja nikada nije prihvatila rat, a našla se u ratu, koja nije željela pristati na podjele i pušku, a danas ih najbrutalnije osjećaju. Priča o duhu grada koji je unatoč svemu, preživio.
„Nalazimo se trenutno na liniji razgraničenja, tzv. Bulevaru jedinstvenog podijeljenog Mostara, ja ga tako zovem.Bio sam učesnik ove seljačke bune, neko ga zove obrambeni neko domovinski neko okupatorski, ali je to bilo to što se mene tiče. Dao sam najbolje godine života i tako”, počinje svoju priču Laketa.
Zoran Laketa imao je 25 godina kada je počeo rat u Mostaru. Živio je normalnim životom svojih vršnjaka u očekivanju posla u mostarskoj vojnoj industriji Soko, kao vazduhoplovni tehničar vjerovao je da će ratni sukobi ovaj grad zaobići, jer kaže, malo ko je poput njega, do tada znao ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat.
”Uvijek sam tako živio sa svim ovim mojim sugrađanima, jer je Mostar nadaleko poznat po najviše mješanih brakova i nisam do juče ni znao ko je Srbin, ko Hrvat, ko Bošnjak, nego sam se radovao i Bajramu i Božiću. A onda je krenulo, mislio sam da neće biti, tako da smo ostali… ja sa 25 godina, a moj pokojni brat je imao 23 godine.”
Nakon što je s bratom odbio da se priključi rezervistima JNA, pod pritiskom je mobiliziran njegov otac koji je ubrzo poginuo u vojsci RS. Početak hrvatsko- bošnjačkog sukoba Laketu zatiče u zapadnom dijelu grada, njegov brat i majka ostali su u porodičnoj kući u istočnom dijelu Mostara. Zoran postaje vojnik HVO-a, njegov mlađi brat pripadnik Armije BIH, u kojoj je i poginuo.
”Morao si negdje biti jer bi crk’o od gladi ili bi te negdje mobilisali u ovome najprljavijem ratu gdje su živi ljudi bili živi štitovi. Mi iz jedne obične radničke familije smo bili u tri vojske; brat mi je poginuo u Armiji BiH. Faktički ja sam u jednom periodu života pucao na brata i brat na mene. Smiješno je nekome sad u svijetu objasnit brat na brata pucao, al’ tako je bilo.”
Laketa je među prvim prešao na „drugu stranu“, mada o stranama ne voli govoriti – za njega je Mostar jedan.
”Možda je i sreća da sam bio u HVO-u, da sam mogao pomoći nekome. Onome kome nisam pomogao nisam ni odmogao i ja sam možda jedan od prvih koji je prešao na ‘onu stranu’, znači išao sam bez oraha. Bio sam najobičniji vojnik. Ako sam pucao na nekog vojnika onda sam pucao, ali nikad se nisam nekad iživio na onoga i tako da sam i vedra srca i otvorene duše prvi odmah prešao na ‘onu stranu’. To je bila baš jedna drama, da nisam bio bratu na sahrani, da nisam majku vidio skoro godinu i po dana. Tamo su me opet ovi ljudi, oni pravi borci uvijek dočekali fair play što bi se reklo.”
Zahvaljujući svojim prijateljima iz cijelog Mostara podigao je spomenik svom bratu i kasnije majci. Od boračkih organizacija nikada ništa nije dobio. Odbio je da postane dijelom „tora“, zbog čega je i danas, godinama nakon rata, bez stalnog posla.
”Tražio sam jedno deset puta u zračnoj luci ili aerodromu da radim, da počnem od običnog portira, pa da idem negdje do ovih mehaničara ili šta ja znam. Mislio sam krenut negdje od najniže stepenice, dobijao sam redovno odbijenice, jer je sad na aerodromu struktura tih, da je to jednostavno jedinstveni podijeljeni Mostar SDA-HDZ.”
Laketa i danas ima sliku Josipa Broza Tita istetoviranu na ruci. Dugogodišnji je predsjednik društva kroz koje pokušava približiti mlade generacije, naučiti ih o humanizmu. Nije optimista da će se stvari uskoro promjeniti, ali manipulacijama odbija vjerovati.
”Mogu biti ja pravoslavac ili Hrvat, možeš se ti osjećati, ali ti si Hrvat iz BiH ili Bošnjak, iz Bosne i Hercegovine si. Na početku su govorili biće zlatna neka žlica, ja je još nisam vidio. I da imam zlatnu žlicu nemam šta stavit u nju, a žao mi ovakvih ljudi kao ja koji su danas na marginama, nigdje ih nema, da životare, i da šute…. Žao mi ih, žao mi ih je’‘, poručuje Laketa
RSE/Informer.ba
