Radomir Vučeta, 63-godišnji penzioner iz Banjaluke već 48 godina zviždukom doziva zmije i priča sa njima.
Iako neki stručnjaci osporavaju tu njegovu moć, Radomir ih sve poziva na svojevrstan dvoboj u kojem bi potvrdio svoju nevjerovatnu vještinu.
Vučeta tvrdi da ne zna kako uspijeva da dozove zmije, ali uvjerava da zvižduk koji pušta zmije osjećaju i i te kako ih privlači.
Zvuk koji ispušta, kaže, ne podsjeća ni na jedan drugi zvuk iz prirode, pa bi i to mogao biti razlog da se sviđa ovim gmizavcima.
Ovu vještinu prenio mu je djed Rade, koji je živio čak 105 godina.
“Otišli smo u obližnju šumu, objasnio mi je kako se zvižduće i rekao: „Nikada ovo ne radi pred ženama i djecom. I ne pitaj me od koga sam ja naučio”“, priča Vučeta.
“Moj prvi pokušaj je urodio plodom i dozvao sam čak šest zmija“, priča Radomir.
On napominje da odaziv zmija na zvižduk zavisi od toga na kojoj se daljini nalaze. Vučeta tvrdi da može dozvati zmije koje se nalaze na udaljenosti od 100 metara.
Kaže da ne zna kako uspijeva da dozove zmije, ali da taj pisak, koji ne podsjeća ni na jedan zvuk iz prirode, zmije i te kako razumiju.
“Kišu ne mogu dovući, ali zmije mogu. Pitao sam djeda da li zmije čuju, a on je rekao da nema šanse i da zvuk osjećaju na jeziku. Da li će doći zavisi od udaljenosti na kojoj se nalaze, a ja ih mogu pozvati i sa stotinak metara.
Zmije je najopasnije dozivati u vrijeme parenja, kada ih je i po 15 u klupku. Pošto je u ovom kraju najviše šarki, bjelouški i smukova, one se najčešće odazivaju, a poskoci rijetko. Jednom je došao i gušter, ali kada je vidio s kim ima posla, brže-bolje je strugnuo“, navodi Radomir.
Po savjetu djeda Rade, svoju vještinu nikada nije zloupotrebio niti je od nje sticao korist.
“Da sam pomišljao da zgrćem pare, vjerovatno bih izgubio taj dar. Prije više od 40 godina završio sam na prijedorskom sudu zbog dozivanja zmija i izazivanja opasnosti. Otac me umalo nije ‘ubio’ od batina zbog ogromne kazne, a na sudu su sa mnom zbijali šalu, iako sam htio da im praktično prikažem svoje umijeće”, kaže Vučeta.
Navodi da nikada nije dozivao zmije na drugim kontinentima, ali da će uskoro i za to imati priliku u Americi, gdje ima rodbinu i prijatelje.
“Pribojavam se da zvižduci neće „fercerati” kod stranih zmija, koje su krupnije, otrovnije i opasnije. A one anakonde, dugačke 10 metara i debele ko’ panj, ne bih nikada dozivao“, kaže on.
Objašnjava da je normalno da se ljudi plaše zmija zbog njihovog smrtonosnog otrova, ali i da su strahu kumovale i religije u kojima su to đavolska bića.
“Najčešće ih ubijaju iz čista mira. Evo, ja nikada nisam ubio zmiju. Kada je vidim na putu, kočim da je ne bih pregazio, a zna se koliko su korisne u uništavanju štetočina i za pravljenje lijekova.
Nedavno sam uzeo bjeloušku, malo je pomazio i pustio. A koju ja zmiju predam drugome, taj se ne mora plašiti jer sam u ratu imao zmiju u rovu“, kaže Radomir, i dodaje da svaka kuća ima svoju zmiju.
Objašnjava da vještinu može prenijeti samo na jednog čovjeka, ali da se takav još nije pojavio.
“Sinovima neću. Prenio bih ovo samo velikom ljubitelju životinja, koji je plemenit i hrabar, jer šteta je da se ovo zaboravi, kao što izumiru mnogi običaji.
Mnogi kažu hoću ja, pa kada ih ozbiljno pitam, uplaše se. Takođe, znam da na banjalučkom Prirodno-matematičkom fakultetu imaju burmanskog pitona, pa ako profesori dozvole, probao bih ga dozvati.
A ako mi naučnici ne vjeruju, neka dođu kod mene krajem proljeća ili na ljeto, kada je najbolje za dozivanje, i uvjere se da nema prevare. To bi i za TV kamere bilo čudo, a za mene normalna stvar. Svima garantujem bezbijednost“, kaže Vučeta.
Pressrs/Informer.ba
