Razgovor sa Abdulahom Sidranom, poznatim scenaristom i književnikom vođen je prije njegovog dolaska u Beograd na Bitef, gdje se izvodi i njegov slavni tekst „Otac na službenom putu“ u režiji Olivera Frljića, a u produkciji Ateljea 212. Sidran govori o tom svom djelu, životu u tranziciji, autobiografiji koju piše…
Sa kakvim osećanjima i očekivanjima dolazite u Beograd?
Ne očekujem ništa osobito, a jesam malčice uzbuđen. Meni je važno da svojim prisustvom iskažem poštovanje kolektivu i glumačkom ansamblu Ateljea 212. Sve što je vrijedno hvale, njihova je, a ne moja zasluga. Ne zaboravljam nipošto fascinantnog Olivera Frljića, reditelja predstave, ali su i pisac i reditelj svoj posao davno završili i sada je to njihova predstava, oni je veličanstveno nose i ja im se divim. Doduše, ja nikad ništa ne činim iz jednog razloga. Da bih bilo šta učinio moraju se sabrati barem dva-tri, pa sam tako u program boravka u Beogradu udjenuo i cugeraško veče u jednom lokalnom šah-klubu, gdje se okupljaju preživjeli partizani i njihovi simpatizeri. Nestrpljiv sam i da vidim prodavnicu gramofonskih ploča u Makedonskoj ulici. Umjesto pokojnih kafana ‘bermudskog trougla’ (Grmeč, Lipa, Šumatovac) i Skadarlije, obići ću knjižare. (Ne smijem se vratiti kući ako sinu ne donesem knjigu Matematički gen, Kit Devlin, Plato, Beograd.)
Neke likove u svom proslavljenom tekstu (devojčica Maša, doktor Ljahov) pisali ste na osnovu autentičnih ličnosti.
Mnoge, gotovo sve. To naravno nije puko preslikavanje, životni materijal se mora preoblikovati, ponekad sam sastavljao dvije osobe u jedan lik. Nema tu naročitih tajni i ničeg posebno originalnog ili novog. Oduvijek se svašta događalo u piščevoj laboratoriji…
Ko su ti ljudi? Gde su danas? Kako reaguju na sebe u vašem delu?
Sve je to zapravo pluskvanperfekt. Pamtim da sam bio veoma tužan kad je, u Zvorniku, ujesen 1985. godine, umro doktor Kiril Ljahov – nekoliko dana prije nego što se u tom gradu počeo prikazivati film ‘Otac na službenom putu’. Kćerke profesora Riste Blagojevića, Zorana i Brana, obrazovane su osobe i znaju razlikovati stvarnost naših života od stvarnosti umjetničkog djela. Ponekad se čujemo, telefonom, sa Branom sam se i vidio, prije nekoliko godina, u Tuzli, nakon predstave moje drame ‘U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“. Ona je, udata za Bošnjaka, odabrala da živi u Tuzli. Zorana je nedavno iz Zvornika preselila kod sina u Beograd, dogovorili smo se da zajedno gledamo predstavu na Bitefu. Kao što smo, prije 55 godina, iz prvih redova školskih klupa gledali i slušali učiteljicu Mariju Lazarević, tako ćemo sad, iz prvih redova u Ateljeu 212, slušati i gledati u šta su se, na pozornici, pretvorila naša osjećanja, naše uspomene.
Reklo bi se da je politika iskrojila njihove živote ne samo u vašoj drami/scenariju nego i u stvarnom životu? Politika je jača od intime ili možda nije? Kažu da su poslednji ratovi na ovim prostorima pukli direktno preko bračnih kreveta…
Naravno, svi naši životi pretvaraju se u dramu i tragediju onoga časa kad u prostor intimnoga nahrupi javno, opšte, i kad pojedinac, sa svim svojim, jedinstvenim i neponovljivim svojstvima, potone u glib kolektivne osjećajnosti. Svejedno koji mu se bajrak vihori nad glavom, tu počinje čovjekova propast. U našim uslovima, takve se tragedije često pretvore u vlastitu karikaturu, kad unesrećeni pojedinac vjeruje da se borio na „pravoj strani“ i za „pravu stvar“, a preko glavne državne novine Usrećitelj mu, Otac Nacije, poručuje da se ogromna nacionalna tragedija isplatila, jerbo su „Srbi, prvi put u svojoj istoriji, dobili državu zapadno od Drine“. Ima li iko da taticu upita: A kome se to isplatila? Kako se to isplatila, kako se uopšte može isplatiti ogromna nacionalna tragedija?
I kako iz vaše perspektive danas izgleda život „na ovim prostorima“. Šta su mu najupečatljivije odrednice?
Goli klasični kriminal i autentični, čisti horor! Što nije uspjelo ni fašizmu, nacizmu ni utopiji komunizma, uspjelo je kreatorima naše tranzicije. Nekoliko puta sam rekao i opet kažem: Stvorili su Novoga Čovjeka, ja sam mu nadio ime: homo tranzicikus. To je stvorenje nepoznato Darvinu, i još nije upisano u evolucijsku ljestvicu. Na njoj mu je mjesto negdje između gmizavca i glodara. Od osjećanja sličnih ljudskim osjećanjima posjeduje samo dva: strah i glad. O njemu, homo tranzicikusu, tek treba da progovori naša savremena književnost. Težak posao, ali građe ima napretek.
Bili ste gost jubilarnog, 25. filmskog festivala u Herceg Novom. Tačnije, svečano ste ga zatvorili, a dan ranije održali predavanje studentima sa nekoliko akademija dramske umetnosti. Tom prilikom rekli ste, između ostalog, da je nemoralno biti površan?
Naravno, biti površan i aljkav u našem poslu znači biti nemoralan. Jer ako te je Stvoritelj učinio iznimkom među ljudima, dao ti talenat i na taj način ti prepustio dio svojih nadležnosti – šta si nego nemoralan ako svoje poslove smandrljavaš i svoja djela ostavljaš kusatim?
Pišete autobiografiju „Otkup sirove kože“. Indikativan naslov?
Istražujući porijeklo svoje patnje, našao sam mnogo dokaza koji potvrđuju da naša sudbina ni najmanjim dijelom nije u našim rukama, da stvari stoje potpuno suprotno onome što veli stih mladog Vuka Krnjevića: Sudbina očeva u našim je rukama! Jest – al u žutu, reklo bi mu ondašnje njegovo Sarajevo! Ni slutili nismo koliko je onaj Karlo bio u pravu kad je, mada u Manifestu, kazao kako „tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih“. Pa su i naše sudbine i sudbine naše djece u rukama naših mrtvih očeva i djedova. Našao sam da mi je cio život prošao u borbi za preživljavanje. Pa kakav je to život ako se živi da bi se preživjelo!? Kaže mi čovjek u Goraždu: „Da mi se samo jedan milimetar od guzice odmaknut, nikad me više ne bi stigla!“ Šta hoće da kaže? Sve što radi i zaradi, dotiče mu tek za prehranu, za ono što ode u guzicu. Kako se od nje odmaknuti? Učinilo mi se da sam cio život prodavao golu sirovu kožu da bih otkupio i sačuvao golu sirovu kožu! Ni milimetar se ne odmako od guzice! Na koncu konaca, razumio da u ljudskome svijetu stvarnu vrijednost ima samo ono što čovjeku može pomoći da sačuva dostojanstvo.
Danas/Informer.ba
