Ako je evro-histerija, evroza, euforija (odnosno EUforija) u Hrvatskoj krajem prošle sedmice, iz određene perspektive, i bila karikaturalna, to je ipak predstavljalo oličenje decentnosti i serioznosti u odnosu na sarajevski medijski orgazam izazvan njujorškom premijerom filma Angeline Jolie.
Poučan je i indikativan bio nesrazmjer u tretiranju vijesti da je Republika Hrvatska potpisala pristupni ugovor sa Evropskom unijom u samoj Hrvatskoj i njoj susjednim ex-yu držav(ic)ama, s jedne strane, i u ostatku svijeta, s druge. Dok su hrvatske televizije listom direktno prenosile čin potpisivanja, a dnevne novine objavile “specijale” nalik na one poslije Amstrongovog spuštanja na Mjesec ili pada Berlinskog zida, u svijetu je vijest o potpisivanju ugovora o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji jedva i notirana. Naslovnice i udarne stranice hrvatskih novina bile su, naime, živi dokaz postojanja onoga što je Mitja Velikonja prozvao evrozom, dok su veliki svjetski mediji, u najbolju ruku, ovu vijest humorno intonirali, ako je već nisu potpuno i do kraja izignorisali.
“Hrvatska je postala dvadeset i osma članica Evropske unije. Znaju li oni nešto što mi ne znamo?” – pitao se, duhovito, prošlog petka britanski Daily Mail. Naime, pošto su samit u Bruxellesu obilježile mnogo važnije teme koje se tiču cijele Evrope (kriza eura, Cameronov veto promjeni Lisabonskog ugovora, itd.) pristupanje jedne male zemlje sa jugoistoka kontinenta Evropskoj uniji nije ni moglo doći do izražaja. Ako bismo sve svjesno sveli na banalizaciju do grube matematike, stvar se može vulgarizovati i ovako: šta znači pet miliona novih državljana EU, ako su na stolu odluke koje se tiču svih četiri stotine i pedeset miliona EU građana? Ipak, iz bosanskohercegovačke i “regionalne” perspektive, ne treba ovdje biti ciničan. Dobro je da Hrvatska uđe u Evropsku uniju, dobro je da granica EU “siđe”, na Koranu, Glinu, Savu, Dunav i Prevlaku, dobro je da naš dio svijeta bude i institucionalno što je moguće bliže klubu od kojeg svakako zavisi i kojem suštinski svakako pripada. Tzv. zapadni Balkan, odnosno onaj dio velikog poluostrva na jugoistoku Evrope koji (još?) ne pripada Evropskoj uniji, ionako je privredno, finansijski, politički i na svaki drugi način toliko povezan sa EU da ga se svaka tamošnja turbulencija ionako tiče, pa je, ako ništa drugo, i korisno i logično da se ta veza i formalno “podeblja”.
Ipak, ako je, iz određene perspektive evro-histerija, evroza, euforija (odnosno EUforija) u Hrvatskoj i bila karikaturalna, to je ipak predstavljalo oličenje decentnosti i serioznosti u odnosu na sarajevski medijski orgazam izazvan njujorškom premijerom filma Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”. Hajde, to što su se zapalili novinari rubrika tipa “show business” je razumljivo, takvo što bi se desilo bilo gdje u svijetu, kad je riječ o Angelini Jolie. Ono što baš i nije razumljivo jesu (pseudo)političke deklamacije i odvratne (kvazi)moralističke tirade o tome kako se Sarajevo, ko biva, ogriješilo prema Angelini Jolie i kako joj nije odužilo ni djelić duga. Pa se tako profesori, intelektualci, političari međusobno natječu u licitiranju tezom kako je, eto, očito da je film remek-djelo (iako ga, listom, još nisu ni gledali?!), ali da je još važnije to što taj film “prevazilazi značaj jednog umjetničkog djela” jer je “još jednom skrenuta pažnja svjetske javnosti na našu zemlju i golgotu koju su proživjeli Bosanci i Hercegovci početkom devedesetih”, jer se “o Bosni ponovo priča”, odnosno jer film Angeline Jolie “doprinosi prosperitetu i pravljenju bolje slike o nama na svjetskoj sceni”. Teško je reći šta je ovdje tragičnije: ova patetična i skoro dirljiva nada da je uopšte moguće da jedan film ispriča velikom svijetu “ko smo mi” i “šta nam se desilo” ili ta zabluda da konkretno ovaj film, makar i djelomično, makar i nakratko, “skreće pažnju svjetske javnosti na golgotu s početka devedesetih”. Tužno je to, i karakteristično zapravo za način na koji funkcionišu svjetski mediji, ali više ovim filmom Bosna skreće pažnju na Angelinu Jolie nego obrnuto, ne naravno na Angelinu Jolie općenito, nego na (novi) imidž Angeline Jolie, imidž glumice-humanitarke koja se uozbiljila i kod koje izbor teme njenog režiserskog debija ima veze sa “interesom za međunarodna politička pitanja” (kako ovih dana piše Larry Rohter iz New York Timesa). Ako ukucate pojam “Angelina Jolie” u Google News i tražite rezultate iz posljednjih sedam dana, dobićete masu naslova o njenoj mršavosti i o tome kako je štiklom poderala haljinu, ali nijedan o tome “kako je potvrdila agresiju i stavila se na stranu žrtve”.
Dobro, i priča o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji za koju je, za razliku od Hrvatske, svijet prilično nezainteresovan i priča o filmu “U zemlji krvi i meda” koja je za Bosnu i Hercegovinu (tačnije, za jedan njezin dio) političko-istorijski uspjeh, a za ostatak svijeta detalj u celebrity biografiji, pokazuju zapravo koliko smo svi mi ovdje, iz globalne perspektive, sitni i nebitni. Lako je, međutim, za Hrvatsku. Oni će, htjeli-ne htjeli, u Evropskoj uniji, kao i Slovenci uostalom, zaboravljati na tu vrstu megalomanije onom brzinom kojom im život bude išao nabolje, svjesni da su mali i sretni što je tako. A Bosni i Hercegovini, bojat se, slijedi nastavak tavorenja, u kojem će, po nekoj psihopatološkoj logici, mnogi osjećati čudnu i perverznu nostalgiju za vremenom kad smo “kao zemlja barem privlačili pažnju svjetske javnosti” kao što valjda i neki bivši kriminalci, kad eventualno postanu ugledni i zakonu odani građani, ponekad sjetno pomisle na mladost, kad su harali crnim hronikama.
Autor: Muharem Bazdulj/Oslobođenje/Informer.ba
