,,Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.”
Josip Broz Tito
Narod nije znao ili nije dobro čuo kad je Tito, ovo izjavio. Naime, uredno podgojeni Jugosloveni, što bi se reklo prosječne domaće porodice, živjele su kao da će milijardu godina biti mir, a što se tiče rata,.e, pa za to su se drugovi odozgo spremali. Uglavnom, bilans klanja, paljevina i ostalih ratnih igrica više-manje je poznat.
Pokušavajući da imitira Broza, ponešto dramatično, negdje oko novogodišnjeg mamurluka predsjednik RS Milorad Dodik je, glumeći usplahirenost, izjavio:,,Obaveza čuvanja Republike Srpske nije ništa manja od one iz perioda rata. Mnogi naivno misle da je ta priča završena. Naravno da nije. Mogu da svjedočim svaki dan da to nije tako. Čeka se naša neopreznost, naše uljuljkavanje, naše samozadovoljstvo učinjenim, i da ponovo počne najezda na naša prava, na našu autonomiju”
Povod je ,dakako, dvadeseti rođendan Republike Srpske koji se pompezno najavljuje i plakatima širom Republike Srpske, ali i ulazak u Novu godinu.
Uopšteno gledajući, za sva zla bivše SFRJ, bila je kriva Albanija i ponekad unutrašnji neprijatelj, za sva zla Sjeverne Koreje, oduvijek su kriva južna braća potpomognuta američkim petrodolarima. Dakle, najbliži susjedi, komšije, braća, obično su ljudi koji čekaju naš sanak da nas napadnu. Slično se može isčitati i iz navedenog citata predsjednika Dodika.
Dakle. Predsjednikovu izjavu možemo isčitati u smislu da je obaveza svih stanovnika Republike Srpske da očuvaju istu. Po svaku cijenu i od svakoga.
Kako ističe Đorđo Agamben, italijanski politički filozof u svojem najpoznatijem djelu “Stanje pripravnosti” iz 2005. godine, postizanjem ‘stanja pripravnosti’ ili ‘izuzetka’ se suspenduju neke uobičajene funkcije izvršne, legislativne i sudske moći a građani upozoravaju da promijene svoje uobičajeno ponašanje te određenim ljudima i uskraćuje građanska i politička prava pretvarajući ih u “homo sacere” ( preplašeni čovjek ). Ovaj argument bi se mogao primijeniti i u slučaju isticanja RS odnosno isticanja “obaveze čuvanja iste”. Dakle, implicitno svaki građanin RS, po cijenu života, ima obavezu da čuva RS od mrskih unitarističkih “političkih aspiracija iz Sarajeva”.
Onomad je Tito rekao, u odijevanju ovdje i u svijetu nema razlike. Isto tako nema po Predsjedniku Dodiku neke pretjerane razlike između rata i mira u Srpskoj. I tu je donekle u pravu. Stanovništo Srpske, unesrećeno, unezvjereno, zastrašeno i do tragikomičnih razmjera medijski izmanipulisano ne vidi neku razliku između rata i mira. Jer, da parafraziram Ćiru Blaževića, toliko je narod izgalvaniziran, da prosto čudi kako do sad nisu nikle karaule, bunkeri i barikade na entitetskim linijama. Ali, po Miloradu ni za te patriotsko-betonske mjere nije kasno.
Ističemo jednu rečenicu iz Dodikove čestitke : Mnogi naivno misle da je ta priča završena. Naravno da nije.
Kako navodi Paul Chilton, jedan od vodećih svjetskih političkih teoretičara “upotreba emotivno-afektivne leksike je karakteristična za politički govor pa tako i riječ ‘”naivno” subjekatski pozicionira idealnog čitaoca u ulogu nekoga ko “naivno” misli da je borba za Republiku Srpsku okončana ,dok riječ “mnogi” u trećem licu množine predstavlja efekat treće osobe karakterističan za istraživanja uticaja masovnih media, a kako navodi profesor žurnalistike W. Phillips Davison.
Priča je dakle , prema predsjedniku Dodiku, završena samo za naivčine, koji smatraju da neće biti sukoba sa mrskim “unitaristima iz Federacije” i ,dakako, za strane plaćenike, koji pričaju okolo kako nije dobro d aponovo ulazimo u međusobne konflikte. A, taj strani plaćenik koji glumi pacifistu je obični izdajnik i treba da “ekskomunicirati” iz pravovjerne zajednice.
Ovome ide u prilog i nedavna Dodikova izjava u kojoj se okomio na Transparency International i pojedine strane diplomate u BiH.
Predsjednik Srpske je rekao da iza pokretanja istrage protiv njega stoji pomenuti Transparency International a koji je radio po nalozima tadašnjeg zamjenika visokog predstavnika Rafija Gregorijana, te američka i britanska ambasada u Sarajevu i određeni funkcioneri Evropske komisije. Ali, kao da mu ovo nije bilo dovoljno Dodik je izjavio da će ,,obustavljanje istrage Specijalnog tužilaštva Republike Srpske protiv njega i saradnika biti impuls za ukidanje Suda i Tužilaštva BiH….i da će zajedno sa ministrima u Vladi RS u narednom periodu zatražiti zabranu djelovanja ovih institutucija na prostoru Republike Srpske”. Kako i na koji način Milorad može da ukine sud i tužilaštvo, ostaje da se vidi.
Pored svega pomenutog, u rođendanskom obraćanju Predsjednik je spominjao i da ,,svjedoči kako neke ratne priče i nisu baš završene”.
Milorad Dodik ,izgleda, svjedoči o ,,ratnohuškačkim namjerama” Zlatka Lagumdžije i Sulejmana Tihića, koji ,,oštre zube” i spremaju se da narod u Republici Srpskoj uvedu pod skute unitarne Bosne i Hercegovine. Dakako, to mi ne možemo vidjeti, jer su se kamere ugasile, pa nam ostaje da vjerujemo Predsjedniku na riječ.
Ali sve se to neće desiti jer nam je u rođendanskoj čestitici na ove opasnosti ukazao Milorad Dodik.
Naravno, da svaki pionir u službi Predsjednika to već i sam, poslije par stranačkih sastanaka, zna. Dakako da je najveća opasnost po Republiku Srpsku pospanost, petro-dolari, mudžahedini, letargija, jatagani, sud i tužilaštvo BiH.
Ne smeta stanovništvu našeg entiteta toliko glad, nezaposlenost, otkazi, štrajkovi, zima, suše, poplave, neimaština, bijeda, šupljikavo zdravstvo…A, jok!
Predsjednik je upravo objasnio onima kojima to malo kobiva i smeta da se kanu ćorava posla i da svu pažnju usmjere na kopanje tranšea i rovova.
Pored ovog bitnog pasusa predsjednik Dodik je u rođendanskoj poruci naglasio da je Republika Srpska trajna i neprikosnovena zajednica, da će Srpska nastaviti da jača svoje institucionalne kapacitete, da su u Republiku Srpsku utkane sve vrijednosti koje je srpski narod baštinio vijekovima, da je u Srpsku ugrađen i antifašistički duh srpskog naroda.
Zapravo priča Milorada Dodika je stara koliko i Republika Srpska, navodi politički analitičar Tanja Topić:
,,Kada pogledate, sve to što je rekao Predsjednik, to je čisto dnevno-politička frazeologija. A, na ovom diskursu se, zapravno najviše mobiliše nacionalno biračko tijelo i to je najveće kohezivno tkivo kojim se vežu građani. Iz tog i takvog okvira se ni dvadeset godina poslije nije izašlo.
“Ne treba imati puno iluzija o građanima ove zemlje” kaže za BUKU Tanja Topić.
”Pogledajte samo obrazovnu strukturu. Ona će vam reći da imate gotovo polovinu stanovništva koje je nepismeno. To je jedan takav nivo svijesti kojim se vrlo lako može manipulisati, a tu je matricu ovdašnja politika jako dobro prozrela.” kaže ona.
Predsjednik Republike Srpske još na ovo sve smatra da prolazimo kroz vremena nerazumijevanja, ali da to nije ništa novo. Osvrnuo se Dodik i na 1992. godinu.
“Јasno je bilo da je rano priznanje BiH bio nepotreban korak, i da se moralo ući u jedan novi dizajn, koji je potpuno legitimisao Srpsku na međunarodnom planu. To je znak opravdanja opredjeljenja za formiranje Republike Srpske 9. januara 1992. godine”. Završio je Milorad rođendansku besjedu.
Budući da je SDS pokrenuo javnu kampanju obilježavanja 20 godina Republike Srpske, čime se javnost želi podsjetiti na zasluge SDS-a, uloga lidera Milorada Dodika je da naglasi kako je gotovo jednako važno “čuvati” RS danas, a što je ono što SNSD navodi da čini.
Tako u jednom govoru ispada kako je Dodik veći papa od pape, a da je SNSD supersrpska stranka, za razliku od marginalizovanog SDS-a, što je sve naprosto suva istina.
Doticanje emocija
Dok se svijet bori da izađe iz slijepe ulice neoliberalnog kapitalizma, u Republici Srpskoj se slavi. Prave se sletovi, svečanosti i proslavlja “okrugli” rođendan.
Radio televizija Republike Srpske priprema spektakularni prigodni otvoreni program pod nazivom “Republika Srpska – glas koji se čuje” a dan uoči velikog praznika sa emitovanjem počinje i dokumentarni “zapis koji će dotaći vaše emocije” ( citat sa sajta ) – “Triptih o Srpskoj”, najavljen na sajtu RTRS-a u stihovima
“Ko ima oči neka ih otvori,
Ko ima uši neka ih otvori,
Ko ima razum neka ga otvori,
Ko ima srce neka ga otvori.”
Takođe se ovih dana po RS promoviše himna Republike Srpske sa nizom predavanja za profesore muzike na osnovnim i srednima školama “kako ne bi dolazilo do improvizacija”. Jer i sami muzički pedagozi ne znaju stihove ni melodiju himne Republike Srpske. A, što je još frapantnije po vlast, ne znaju je ni djeca, a kako reče ministar prosvjete i kulture u Vladi RS Anton Kasipović “jako je važno da djeca odrastaju uz himnu RS”
Na istom fonu je i Republički pedagoški zavod koji organizuje manifestaciju u okviru koje učenici osnovnih i srednjih škola, svojim stvaralaštvom, likovnim i literarnim izražavanjem, daruju svojoj Republici najljepše čestitke za rođendan.
I premda se Republika nije udostojila da svoj djeci obezbijedi čiste i higijenski uslovne mokre čvorove , kako mališani ne bi poboljevali od dijareje, žutice, salmonele i ostalih pošasti zemalja subsaharskog afričkog pojasa, Ona ima prečeg posla. Da slavi i da se veseli. Razumu usprkos.
I, zato svi, 9. januara, spontano sa zastavicama izađite na ulice, trgove, poljane i lugove i mašite dok vas ručice ne izdaju. Republika Srpska nam puni 20 godina. A, mi srećni, pa sve plačemo. To je nama njihova borba dala.
Buka/Informer.ba
