Na prvi pogled reklo bi se da je razlog ovom prijedlogu veliki broj Kineza na jugu Srbije, ali nije tako. Prema zvaničnim podacima policije, prošle godine u Leskovcu je prijavljen boravak 161 državljanina Kine, a u 2010. godini 164, što je za nekoliko desetina manje nego ranijih godina.
“Kina ima rastuću ekonomiju i zbog toga se ovakva inicijativa čini logičnom. Možda bi neka od te djece, po završetku srednje škole, i studirala kineski”, komentariše Ivan Mitrović, koji trenutno pomaže jednoj kineskoj porodici da ispuni administrativnu proceduru za boravak u Srbiji.
Kinezi su ovde počeli da pristižu sredinom devedesetih godina. Leskovčani nisu mogli da sakriju znatiželjne poglede, a gosti su bili više nego suzdržani. Odnos prema “braći Kinezima” s vremenom je napredovao u pojedina prijateljstva, ni sada ne tako česta. Sa svojim domaćinima dijele teret svjetske ekonomske krize.
Lio Hjan Duo osam godina je u Srbiji. Posljednje tri godine zakupac je lokala u najvećem od tri kineska tržna centra u Leskovcu. Od prodaje garderobe živi njegova petočlana porodica. Kvadrat poslovnog prostora plaća dva eura. Samo u ovom tržnom centru 60 njegovih kolega trguje raznom robom, od igle do lokomotive. Pored tržnih centara, Kinezi u Leskovcu imaju svoju pijacu i više malih prodavnica. Rijetki su oni koji žele da pričaju o detaljima života u Srbiji, posebno ne za medije.
“Ne ide nam posao kao ranije. Ljudi manje kupuju i stalno viču “skupo, skupo” “, priča jedan od trgovaca, i dodaje da mu je lijepo u Leskovcu i da su ljudi srdačni.
Kineski tržni centri rade šest dana u nedjelji – radnim danima po 12 sati, a subotom osam. Kod bolje stojećih poslodavca radi lokalno stanovništvo. Dnevnica je 500 dinara, a oni koji baš imaju sreće zarade i do 650. Umjesto zakonskih 40, radi se 68 časova nedjeljno.
“ Moram, jer boljeg posla nema, i ovde sam od jutra do sutra. Strogi su kao poslodavci, ali znaju da pokažu veliko srce. Gazdarica mi je pomogla kada mi je bilo najpotrebnije i unaprijed isplatila dnevnice za cijeli mjesec”, priča jedna radnica.
Radnici i kupci šapatom govore o tome kako Kineze niko ne kontroliše.
“Nigdje nema fiskalne kase. Sve ide u njihov džep, a državi ništa. Niko od nas nije prijavljen, nema osiguranja, niti odmora. Radiš dok možeš, a kad “padneš” uzmu druge”, žali se jedan radnik.
U svojim radnjama, osim što nadgledaju posao, Kinezi ručaju, gledaju filmove, čuvaju djecu, preko interneta komuniciraju sa rođacima u dalekoj otadžbini. Vrlo su solidarni i štite jedni druge. Grupa Roma je jednom prilikom pokrala robu iz kineskog lokala, a potom je usledila scena kao iz akcionih filmova čuvenog Džekija Čena.
U rijetkim trenucima kada su slobodni, Kinezi gledaju svoja posla. Uglavnom se druže međusobno. Mlađi posjećuju popularne kafiće u centru grada. Više nije rijetkost da se sretnu parovi sa bebama ili malom djecom u šetnji gradskim parkom.
B92/Informer.ba
