Pošteno govoreći, na ovim našim prostorima nikome ne manjka neprijatelja. U etničkim historijama anegdotskog tipa, koje se prenose s koljena na koljeno, neprijatelji u pravilu zauzimaju centralno mjesto.
U eseju „Umjetnost diskreditovanja neprijatelja”, Umberto Eco piše kako se jednom prilikom, boraveći u New Yorku, zatekao u taksiju nekog Pakistanca. Brzo su započeli razgovor, kao što je i običaj u vožnji taksijem. Ko ste, čime se bavite, odakle ste… propitivao je taksista čuvenog pisca. Njegovo ime mu, naravno, nije ništa značilo. Ali kad je čuo da je Italijan, upitao ga je: „A ko su vaši neprijatelji?” „Kad sam mu rekao da ne razumijem pitanje, strpljivo mi je objasnio da želi da zna s kojim smo narodima vijekovima u sukobu, koga mrzimo, ko nas ugrožava, itd. Odgovorih mu da ne ratujemo ni sa kim, na šta on strpljivo ponovi da ga zanima ko su naši historijski takmaci, ko nas je ubijao i koga smo ubijali i tako te stvari. Opet rekoh da nemamo neprijatelje i da smo posljednji put u ratu učestvovali prije dobrih 50 godina, a da smo i taj počeli sa jednim, a završili sa drugim neprijateljem. Nije bio zadovoljan. Otkud – narod bez neprijatelja? Kasnije sam se sjetio šta je trebalo da kažem. Nije istina da Italijani nemaju neprijatelje. Italijani nemaju spoljne neprijatelje, ili bar nisu u stanju da se slože ko bi oni mogli biti, budući da stalno ratuju gvelfi protiv gibelina, Sjever protiv Juga, fašisti protiv partizana, mafija protiv države”, opisuje Eco ovu svoju njujoršku epizodu, koja ga je podstakla na pisanje pomenutog eseja.
Da je kojim slučajem umjesto Umberta Eca u taksi znatiželjnog Pakistanca ušao neki patriotski napaljen Srbin, to bi bila sasvim druga priča. Ako bi ga pitao ono što je pitao čuvenog italijanskog pisca – koga Srbi mrze, ko su im vjekovni neprijatelji, ko ih je kroz historiju istrebljivao i klao i koga su Srbi istrebljivali i klali – taksista bi se brzo pokajao zbog svoje pretjerane radoznalosti. Morao bi slušati zapaljivu, njemu potpuno nerazumljivu tiradu o „nebeskom narodu” i iracionalnu optužbu na račun „antisrpske zavjere”, koju su skovali Njemačka, Vatikan, Amerikanci, muslimani… Većina Srba, naime, pati od neuroze koju njihova Crkva, pisci, historičari i mediji prenose kao vječnu istinu – da srpski narod živi u neprijateljskom okruženju. Naravno, jednom njujorškom taksisti, pa još i Pakistancu, ništa od toga ne može biti jasno. Ali, kao što nije bio zadovoljan što od Umberta Eca nije mogao čuti da Italijani imaju vjekovne neprijatelje, taksista iz ove priče bi isto tako teško mogao razumjeti kako je jedan mali narod na Balkanu uspio steći toliko neprijatelja. Poslije svega, najmanje što bi taj zamišljeni Srbin mogao učiniti jeste da taksisti ostavi bar dva dolara bakšiša, kao iskupljenje za gnjavažu koju mu je priredio.
Pošteno govoreći, na ovim našim prostorima nikome ne manjka neprijatelja. U etničkim historijama anegdotskog tipa, koje se prenose s koljena na koljeno, neprijatelji u pravilu zauzimaju centralno mjesto. Pri čemu niko ne oskudijeva u mržnji. A ona je u proteklom ratu višestruko uvećana. Ljudski rod je sklon mržnji, ali mu se to uživanje moralnim normama ograničava, a zakonskim zabranjuje. Sve zabrane su skinute početkom devedesetih godina, kad je među Srbima buknula rasistička histerija, koja se širila po zakonu spojenih posuda. Većinsko raspoloženje naroda koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji danas je nesumnjivo prožeto mržnjom. Srbi i Hrvati se tradicionalno mrze i, kako s gorčinom kaže jedna historičarka iz Beograda, inače prononsirani kritičar velikosrpskog nacionalizma, „mrziće se još pet stotina godina”. Kosovske Albance Srbi danas ne mogu da zamisle ni na horizontu, ne vole Mađare i sumnjaju u Bugare, a Crnogorce preziru kao braću koja su ih izdala. O odnosu srpske rasističke većine i s jedne i s druge strane Drine prema Bošnjacima svjedoči njena dežurna parola „Nož, žica, Srebrenica”, koja je nedavno stigla čak do Maribora. A kad se već dvadeset godina događaji kreću tim pravcem, logično je da „teorija zavjere” nije mogla ostati monopol samo jednog naroda. O tome svjedoče političke molitve reisa Mustafe Cerića, koji za današnji položaj Bošnjaka okrivljuje gotovo cijeli kršćanski svijet, osim Amerike.
Stanje duha u bosanskohercegovačkom društvu je takvo da riječ „pomirenje” zvuči potpuno anahrono. Jedno ne tako davno istraživanje pokazalo je da Srbi u Republici Srpskoj nisu spremni na pomirenje sa Bošnjacima i Hrvatima, nad kojima su, inače, počinili užasne zločine. Falsifikujući događaje i negirajući genocid u Srebrenici, srpske političke elite su uvjerile vlastiti narod da je zapravo on najviše patio i stradao u proteklom „građanskom ratu”. Srbi nastoje da uvjere svijet da je njihova nezainteresovanost za pomirenje odraz stradanja i patnji koje su im nanijeli drugi. Psihologija je tu stvar davno objasnila – dželati ne žele da gledaju lica svojih žrtava! Kao savršen primjer „konstruisanja neprijatelja” Umberto Eco navodi primjer iz romana Georgea Orwella „1984″: „Kao i obično, na ekranu se pojavio Emanul Goldstein, Narodni Neprijatelj. Iz gomile se isprva začu nekoliko zvižduka. Jedna sitna žena plave kose ispusti krik koji je bio mješavina straha i gađenja. Nakon manje od trideset sekundi Mržnje, dio prisutnih u sali pusti urlike bijesa. Mržnja je za dva minuta prerasla u delirijum (…) Vinston shvati da i on viče zajedno sa ostalima, udarajući bijesno petama o nogu svoje stolice. Najgore u vezi s ta Dva Minuta Mržnje nije bilo to što se u njima moralo učestvovati, već sasvim suprotno, to što je tom pretjerivanju bilo nemoguće odoljeti.”
Neprijatelj uvijek smrdi. Ali, ne žurite sa konačnim zaključkom. „Ne moramo doći do delirijuma iz Orwellovog romana da bismo shvatili da kao ljudska bića imamo potrebu za neprijateljem. Izgleda da bez neprijatelja ne možemo”, kaže pisac kultnog romana „Ime ruže”. Na Balkanu bi život bez dušmana bio dosadan. Kakav je to narod koji nema neprijatelje.
Oslobođenje/Autor: Gojko berić/Informer.ba
