Od 12 000 pacijenata u Njemačkoj koji čekaju na transplantaciju organa godišnje umre 1 000, jer za njih nije pronađen odgovarajući donor.
Kada je riječ o donaciji organa, u Njemačkoj je važilo pravilo po kojem je donor mogao prije smrti da da svoj pristanak da mu se uzme organ. Ako nije bilo ličnog pristanka, nakon smrti, o tome su odlučivali njegovi najbliži.
Zbog činjenice da veliki broj pacijenata ne dočeka mogućnost transplantacije organa, organizovan je sastanak saveznog i pokrajinskih ministara zdravstva i nadležnog odbora Bundestaga na kojem će se raspravljati o amandmanima na Zakon o transplantaciji organa iz 1997.
Zakon treba da bude dorađen, jer velika većina Nijemaca ne posjeduje dokument u kojem se daje pristanak na davanje organa nakon smrti. Članovi porodice često nisu sposobni da u teškom stanju, nakon vijesti o smrti svog najbližeg, donesu takvu odluku. Stoga se trenutno raspravlja o dva modela.
Prvi se bazira na regulativi prema kojoj svi građani treba da budu spremni na donaciju organa i da oni koji to ne žele imaju pravo da ulože prigovor. Na ovaj način bi broj davaoca organa mogao drastično da se poveća.
Zagovarači te opcije upućuju na patnje pacijenata koji se nalaze na dugim listama čekajući da se za njih nađe odgovarajući organ za transplantaciju – piše Radio “Dojče vele”.
Protivnici ovog modela užasnuti su tako velikim ovlašćenjima koje bi imala država u pogledu uzimanja organa, tim prije što je riječ o pravu svakog pojedinca na samoopredjeljenje. Pribojavaju se da ovaj model ne bi naišao na neophodnu saglasnost većine građana u Njemačkoj.
Strahove koji se šire, kao, na primjer, da bi u budućnosti neki od pacijenata mogli biti iskasapljeni u fazi dok smrt još nije nastupila, kao i da bi ljekari u bolnicama to mogli da iskoriste da bi zaradili novac, ovakva regulativa mogla bi samo da pojača.
Alternativni model bio bi da se svakom građaninu Njemačke barem jednom u životu postavi direktno pitanje da li je spreman na donaciju organa nakon smrti. Pristalice ovog modela smatraju da velika većina njemačkog stanovništva ima odgovarajući otklon od ozbiljnog zaokupljanja ovom temom.
Jedna od mogućnosti bila bi da se ovo pitanje postavi svaki put kada se njemačkom građaninu izdaje lična karta.
Ukoliko građanin dobijeni formular baci u korpu za smeće, njegovoj najbližoj familiji opet ostaje odluka o davanju pristanka ili ne na donaciju organa nakon smrti.
Ali, u diskusiji koja se vodi u Njemačkoj o ovom pitanju dominiraju i etičko-medicinska pitanja, kao što su definicija momenta kada nastupa smrt, odnosno definicija tzv. kliničke smrti, kada otkazuju funkcije mozga.
Eksperti imaju još jedan problem. “Nemačka fondacija za transplantaciju organa” smatra da najveći problem ne leži u zakonskoj regulativi, nego u nedovoljnoj organizaciji u njemačkim bolnicama, koje imaju veliki problem sa nedostatkom vremena.
Sve u svemu, puno je otvorenih pitanja u vezi sa donošenjem nove regulative, koja se očekuje do 1. januara 2012. godine.
U mnogim evropskim zemljama ovo pitanje je lakše riješeno. U dvije trećine zemalja postoji regulativa u kojoj se u načelu od svakog može uzeti organ, izuzev ako ne postoji prigovor, odnosno izričito “Ne!”.
U Španiji tako postoji Organizacija za transplantaciju organa (ONT), koja koordiniše sve akcije. U većini bolnica postoji povjerenik za donaciju organa. U manjim klinikama sve poslove koordiniše nacionalna Organizacija za transplantaciju organa.
Srna/Informer.ba
